U zadnjih par godina često se može čuti u debatnim kuloarima rasprave o ‘’frejmanju’’ debate, što je to uopće i koliko je korisno.
Framing (hrv. uokvirivanje) je najjednostavnije i najtočnije rečeno okvir debate, jedna vrsta definiranja koje se proteže kroz cijelu debatu. To nije klasično definiranje debate koje često vidimo u debatama gdje se definiraju riječi iz teze uz pomoć rječnika (što je naravno nekad potrebno za debate), već interpretiranje same teze, stavljanje teze u određeni kontekst u stvarnom svijetu i pripremanje tla za argumente koji slijede. Za razliku od definiranja, uokvirivanje se nastavlja kroz cijelu debatu.
Obje stane na svoji način stavljaju okvir na tezu – jedna strana debate o smrtnoj kazni debatu vidi kroz okvir pravde, pravednosti i efikasnosti kaznenog sustava, druga ga vidi kroz okvir poštivanja prava čovjeka, vrijednost života itd.
Razlika u obavezama unutar debate je u tome što opozicija, naravno, osim što ima svoje viđenje teze, mora razjasniti zašto propozicijsko definiranje debate nije dobro.
Uokvirivanje nije dio argumentacije ni debatnog slučaja (case), ono je zapravo dio strategije kojom jedna strana pokušava suca pridobiti od samog početka debate da debatu gleda kroz njihove oči i sve argumente u debati procjenjuje kroz kontekst i vrijednosti koju su oni nametnuli.
Kako bi uokvirili debatu, moramo razmisliti o nekoliko stvari:
- Koji je glavni sukob debate?
- Koje vrijednosti će zastupati svaka od strana?
- Na koga utječe ova debata?
- Koja su važna pitanja u ovoj debate koja moraju biti odgovorena (prolaziti kroz listu svih dionika debate i gledati što se događa s njima ako povedemo ili odbijemo ovu tezu)?
- Koje su prednosti, a koji nedostaci svake strane u debate?
- Zašto uopće ovu tezu debatiramo (postoje li nedavni događaji u svijetu koji su potakli autore teze da daju ovu tezu)?
1.) Važno je i sebi i sucu odmah razjasniti koji je glavni sukob debate i koju vrijednost brani vaš tim. Ukoliko od prvog govora propozicije imamo svi jasnu sliku o čemu je ova debata i koja je vrijednost za koju se mi kao društvo zalažemo, debata postaje jasnija i vodi se oko same srži teze, a ne nebitnih primjera ili dijelova objašnjenja. Samim time debata postaje kvalitetnija, a sudac sretniji.
2.) Za uokvirivanje nam je važno da znamo za koju vrijednost se mi zalažemo, a za koju suprotna strana kako bi suca mogli uvjeriti da argumente procjenjuje kroz naš sustav vrijednosti. Ovdje je vrlo važno da debati pristupamo realno i procijenimo koje su najbolje moguće strategije naših protivnika. Prilikom priprema često volimo debatirati protiv karikature svojih protivnika umjesto protiv optimalnih argumenata.
3.) i 4.) Svaka debata ima određene osobe na koje utječe. Zato je korisno pogledati koje su to osobe na koje utječe i na koji način. Dakle pitamo se na koga utječe ova teza? Sljedeći koristan korak je pitati se: A na koji način utječe ova teza na te osobe? Što se s tim osobama događa u status quo? Što se događa ukoliko provedemo ovu tezu?
5.) Svaka strana u debati ima određene prednosti koje donosi, ali i određene nedostatke. Zato takva teza i je zadana jer inače ne bi postojao smisao debatiranja na neuravnoteženu tezu. Često se događa da debatanti pokušavaju dokazati sve u debati, pa i preuzeti sve prednosti suprotne stane. Ne treba bježati od nedostataka koje određena strana debate nosi sa sobom. Treba ih prihvatiti i suca uvjeriti da su prednosti koje donosite bolji i vrjedniji od tih nedostataka. Npr. kada imamo debate o progresivnom oporezivanju, suludo je tvrditi da ne postoji različito tretiranje bogatih, za koje će suprotna strana tvrditi da nije pravedno – to je činjenično točno. Ono što s time treba napraviti je pokazati da nam je socijalna politika i preraspodjela bogatstva važnija od jednakog tretmana bogatih i da ovakav tretman bogatijih donosi malu štetu za bogate, ali uvelike poboljšava položaj najsiromašnijih i najosjetljivijih skupina našeg društva. Pitanja koja ta strana može nametnuti su: Je li nam važniji jednak tretman bogatih i već privilegiranih ili pak zaštita najosjetljivijih; Treba li država prilikom kreiranja svojih politika voditi više računa o privilegiranim članovima našeg društva ili o najslabijima?
6.) Zadnje pitanje je postoji li neki stvaran događaj koji je potaknuo na davanje ove teze debatantima. Debatanti često zaborave, a pogotovo u ad hoc debatama, da debata nije sama sebi svrhom već da postoje neki konkretni događaji za koje nas zanimaju viđenja, o kojima želimo da debatanti razmisle i donesu neke svoje zaključke. Ono što se dogodi ukoliko zaboravimo da postoji stvarni svijet je da debata zvuči suhoparno i dosadno. Ono što je problematičnije je da postaje nerazumljivo zašto uopće debatiramo na ovu tezu – kako ona utječe na naš život i život društva. Stavljanje teze u kontekst stvarnoga svijeta nam može pomoći na način da nam bude jasno o kojim sukobima se tu radi u tezi, ali i približavanja teze sucima. Jedan od zadataka uokvirivanja je uvjeriti suca da gleda ovu debate iz perspektive koju mi želimo kroz logiku argumenata, ali i kroz izazivanje nekakve emotivne reakcije kod slušatelja. Ljudi reagiraju na poznata iskustva, zato je važno debate smjestiti u realan kontekst.
I za kraj, najveća pogreška koju debatanti rade je da iznesu okvir u prvoj minuti prvog govora debate i više ga nikada ne spomenu. Frejming, kako debatanti vole reći, nije uvodna minuta dok čekamo vrijeme kada smijemo iznositi argumente već je dio strategije, naše viđenje debate na koji treba učestalo podsjećati i suca i suprotnu stanu. Svaki argument treba biti povezan s vrijednostima koje zastupamo i pokazivati nekakav problem društva koji se upravo našom provedbom teze rješava. Ovo povezivanje ostvarujemo tako da kroz svaki argument dokazujemo kako se pridržavamo svojih vrijednosti i podsjećamo suca zašto su one važne.
Dakle, sjetite se, jednom kada definiramo tezu i postavimo okvir debate na određen način, čitavom našom linijom argumentacije pokazujemo važnost gledanja teze na taj način.
Sretno vam buduće frejmanje! I pokušajte koristit hrvatske verzije – potičemo okvir, uokvirivanje, oblikovanje 🙂