Što podrazumijevamo pod „manjinske zajednice“?

Je li u LGBTQ zajednica u Hrvatskoj manjinska zajednica? Što je s invalidima, ili pak s  debatnom zajednicom? Naravno, pojam manjinske zajednice ne označava jednostavno zajednicu koja po svojoj brojčanosti čini manjinu šireg društva, već takvu zajednicu koju dodatno odlikuje zaseban vjerski, etnički, jezični ili (dvojno) nacionalni karakter. Bitno je i pojam manjinske zajednice odvojiti od njemu podređenog pojma nacionalne manjine, dijela određenog naroda i/ili nacije koji ne živi u svojoj nacionalnoj državi, već kao manjina u nekoj drugoj državi. Dakle, sve nacionalne manjine su manjinske zajednice, no nisu sve manjinske zajednice nacionalne manjine.

Pravni statusi različitih vrsta manjinskih zajednica nisu jednako uređeni. Hrvatska priznaje 22 nacionalne manjine, koje imaju posebno uređena prava poput prava na političko predstavljanje u Saboru ili pravo obrazovanja na manjinskom jeziku, oboje uređeno Ustavom. Prava vjerskih manjina često uređuju ugovori koje država sklapa s predstavnicima tih manjina, recimo Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Islamske zajednice u Hrvatskoj ili Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve. Prava drugih manjina, poput jezičnih ili etničkih, često uređuje Europska unija, npr. u Europskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima.

 

Što podrazumijevamo pod „stroge politike integracije“?

Ovaj pojam je znatno subjektivniji i slabije definiran od prošloga, stoga i očekujemo rasprave unutar samih debata o tome koje točno politike ovaj pojam obuhvaća. U svakom slučaju, pojam integracije nužno podrazumijeva uključivanje zasebnih skupina u jednu ujedinjenu skupinu, a ne samo njegovanje različitosti pod jednom nacionalnom državom.

Istovremeno, važno je odmah u startu povući jasnu granicu: kada u debati govorimo o „strogim politikama integracije“, ne otvaramo prostor za raspravu o totalitarnim metodama, kršenju temeljnih ljudskih prava ili modelima prisilne asimilacije kakve viđamo u primjeru odnosa Kine prema Ujgurima. Voditelji klubova moraju inzistirati na tome da se debata odvija unutar okvira liberalne demokracije i poštivanja ljudskog dostojanstva. Cilj nije raspravljati o fizičkoj prisili ili ukidanju privatnog prava na identitet, već o legitimitetu države da uvjetuje status i prava svojih građana, stoga je nužno u samom uvodu diskvalificirati argumente koji bi opravdavali nasilje ili dehumanizaciju manjinskih skupina.

S druge strane, pojam „strogo“ ne smije biti razvodnjen, on ovdje označava prelazak s modela blagih poticaja na model jasne obveze, što se najbolje može ilustrirati primjerom suvremene danske politike integracije (možete čitati o ghetto-pakke). U tom modelu država više ne nudi integraciju kao izbor, već kao egzistencijalni uvjet; primjerice, obitelji u određenim područjima moraju slati djecu u vrtiće na učenje jezika i demokratskih vrijednosti minimalno 25 sati tjedno, dok odbijanje rezultira automatskim ukidanjem dječjeg doplatka. Ovakve politike jasno signaliziraju da poznavanje jezika i prihvaćanje uvriježenih kulturnih obrazaca nisu samo poželjni, već su nužni preduvjeti za ostanak i život u zajednici, pri čemu je država spremna koristiti financijske i administrativne poluge kako bi beskompromisno spriječila stvaranje paralelnih društava.

O čemu debatiramo?

U posljednjih nekoliko godina tema migracija i integracije manjinskih zajednica postala je jedna od najčešćih u javnim raspravama diljem svijeta. Mnoge države, posebno u Europi, suočavaju se s dolaskom velikog broja ljudi iz drugih zemalja, nekada zbog ratova i političkih nestabilnosti, a sve češće zbog potrebe za radnom snagom. Stanovništvo stari, mladi se sele u razvijenije zemlje, a poslodavci traže radnike iz inozemstva. To otvara važna pitanja: kako pomoći novim članovima društva da nauče jezik, pronađu posao i osjećaju se prihvaćeno? Što država treba učiniti kako bi se spriječile podjele i diskriminacija? Upravo zato rasprave o integraciji postaju sve važnije.

U Hrvatskoj je ova tema posebno aktualna jer se situacija u kratkom vremenu znatno promijenila. Hrvatska je godinama imala problem iseljavanja, mnogi su mladi otišli raditi u druge zemlje Europske unije. Istovremeno, gospodarstvo raste i nedostaje radnika, posebno u građevini, turizmu i dostavi. Zbog toga je broj stranih radnika naglo porastao. Prije pet godina govorilo se o nekoliko desetaka tisuća radnih dozvola godišnje, dok se danas izdaje više od 150 tisuća dozvola na godinu. Radnici dolaze iz susjednih zemalja poput Bosne i Hercegovine i Srbije, ali sve više i iz daljih zemalja poput Nepala, Filipina i Indije. Hrvatsko društvo tako postaje raznolikije nego prije, što donosi nove prilike, ali i ozbiljne izazove.

No pitanje integracije nije u Hrvatskoj vezano samo uz novodoseljene radnike. Dovoljno je pogledati položaj romske zajednice, jedne od tradicionalnih manjina u Hrvatskoj. Romi se desetljećima suočavaju s izazovima u području obrazovanja, zapošljavanja i stanovanja. Istovremeno su uspjeli očuvati snažan kulturni identitet, jezik i običaje. Taj primjer pokazuje koliko je odnos između integracije i očuvanja identiteta složen. Može li zajednica uspješno sačuvati svoju kulturu, a istodobno imati poteškoće u punom društvenom uključivanju? I znači li bolja integracija nužno slabljenje identiteta?

Prije same analize argumenata važno je razjasniti i prirodu teze. Teza “OD podržava stroge politike integracije manjinskih zajednica u Hrvatskoj” nije planska teza koja zahtijeva detaljan model provedbe. Ona je vrijednosna teza. Raspravlja se o tome podržavamo li ili ne podržavamo određeni smjer politike. Ipak, zadatak afirmacije jest jasno definirati što podrazumijeva pod pojmom strože politike integracije. Govori li se o obveznom učenju jezika, strožim uvjetima za dobivanje stalnog boravka, većim očekivanjima u pogledu sudjelovanja na tržištu rada ili o nečem drugom? Bez takve definicije rasprava ostaje neprecizna.

Kako bismo mogli argumentirano raspravljati, potrebno je definirati i osnovne pojmove. Manjinske zajednice su skupine ljudi koje se po nekoj važnoj karakteristici razlikuju od većinskog stanovništva, bilo po nacionalnosti, etničkom podrijetlu, jeziku, religiji ili kulturi. U Hrvatskoj to mogu biti tradicionalne nacionalne manjine, ali i novije skupine poput stranih radnika i njihovih obitelji. Integracija je proces uključivanja tih skupina u društvo tako da mogu ravnopravno sudjelovati u obrazovanju, na tržištu rada te u političkom i društvenom životu. Integracija može imati različite oblike. Asimilacija podrazumijeva potpuno prihvaćanje kulture većine, dok multikulturalni pristup potiče očuvanje različitih identiteta uz međusobno poštovanje i jednak pristup pravima.

Jedan od ključnih sukoba u ovoj raspravi odnosi se na društvenu koheziju. Društvena kohezija znači da članovi jednog društva osjećaju međusobno povjerenje, pripadnost i spremnost na suradnju, bez obzira na svoje razlike. To podrazumijeva da dijele temeljne vrijednosti poput poštivanja zakona, demokratskog poretka i osnovnih prava i obveza, ali i da imaju stvarnu mogućnost sudjelovati u društvu. Bez društvene kohezije teško je održati stabilnu demokraciju i funkcionalno gospodarstvo. Ako se različite skupine ne osjećaju povezano, raste nepovjerenje, stvaraju se paralelne zajednice i jačaju stereotipi. Posljedice se mogu vidjeti u obrazovanju, gdje djeca iz manjinskih zajednica ostaju izolirana; na tržištu rada; gdje je mobilnost slabija; te u političkoj sferi kroz radikalizaciju i rast ekstremizma.

Primjer koji se često navodi kada govorimo o problemu integracije migranata su neredi u Francuskoj 2023., nakon policijskog ubojstva mladića u predgrađu Nanterre. Neredi su se proširili na Pariz i Marseille. Iako je povod bio jedan tragičan događaj, mnogi su isticali dugogodišnje probleme integracije u predgrađima s visokom nezaposlenošću i slabijim obrazovnim rezultatima. Ovaj primjer pokazuje kako dugotrajan osjećaj isključenosti i nepovjerenja može eskalirati kada se pojavi krizna situacija. Afirmacija bi tvrdila da jasne i strože politike integracije mogu spriječiti stvaranje paralelnih društava i ojačati zajednički identitet.

S druge strane, negacija može naglašavati važnost individualnih sloboda i prava na očuvanje kulture i identiteta. U demokratskom društvu ljudi bi trebali imati slobodu izražavati se kroz svoj jezik, religiju, običaje i način života, sve dok time ne ugrožavaju prava drugih. Integracija, iz ove perspektive, ne smije značiti brisanje razlika. Ako država šalje poruku da je potrebno odreći se vlastitog identiteta kako bi netko bio prihvaćen, to može dovesti do osjećaja prisilne asimilacije. Skupine koje se tada donekle prisiljava na integraciju, mogu osjećati kao da moraju birati između svog identiteta i društvenog uspjeha. Dugoročno, takav pritisak može izazvati frustraciju, povlačenje u zatvorene zajednice ili nepovjerenje prema institucijama. Ako osoba ima dojam da nikada neće biti dovoljno “dobra” ili “prava” članica društva bez obzira na trud, smanjuje se njezina motivacija za sudjelovanje u javnom životu. To može dovesti do povlačenja u zatvorene zajednice u kojima se osjeća sigurnije i prihvaćenije, što dodatno produbljuje društvene podjele. Umjesto međusobnog upoznavanja i suradnje, nastaju paralelni društveni krugovi koji rijetko komuniciraju. Isto tako ako manjinske zajednice imaju osjećaj da ih država promatra prvenstveno kao problem ili prijetnju, smanjuje se njihova spremnost na suradnju s institucijama, bilo da je riječ o obrazovnom sustavu, policiji ili javnoj upravi. Taj dugotrajan osjećaj isključenosti i nepovjerenja prema institucijama bio je jedan od faktora koji su pridonijeli nemirima 2023. nakon incidenta u Nanterre. Iako pojedinačni događaj može biti okidač, problem se često gradi godinama kroz osjećaj da društvo ne prihvaća ljude onakvima kakvi jesu.

 

Drugi važan sukob odnosi se na sigurnost i stabilnost nasuprot diskriminaciji i stigmatizaciji. Afirmacija može tvrditi da su sigurnost i stabilnost temeljne zadaće svake države. Sigurnost znači da građani žive bez straha od nasilja i nereda, dok stabilnost podrazumijeva predvidiv i uređen sustav u kojem se zakoni poštuju. Iz te perspektive, strože integracijske politike, poput obveznog poznavanja jezika i jasnih pravila sudjelovanja u društvu, doprinose većoj sigurnosti i povjerenju u institucije. Negacija, međutim, može upozoravati da pretjerani naglasak na sigurnosti može dovesti do diskriminacije i stigmatizacije, odnosno do nejednakog postupanja prema ljudima na temelju njihove pripadnosti određenoj skupini i stvaranja negativne slike o cijeloj zajednici. Takav pristup može dodatno produbiti podjele i smanjiti povjerenje u sustav.

U ovoj tezi može se otvoriti rasprava o tome gdje završava odgovornost države, a gdje započinje odgovornost pojedinca u procesu integracije. Pitanje koje teza nameće jest treba li država aktivno i normativno oblikovati integraciju kroz jasne standarde, obveze i sustavnu podršku, ili bi integracija prvenstveno trebala biti rezultat osobne inicijative i odgovornosti.

S jedne strane, afirmacija može tvrditi da bez jasnog institucionalnog okvira integracija ostaje prepuštena slučaju. Ako država ne postavi standarde, ne osigura tečajeve jezika, pristup tržištu rada i mehanizme podrške, mnogi pojedinci neće imati realne uvjete za ravnopravno sudjelovanje u društvu. U tom smislu, država ima odgovornost stvoriti strukturirane i predvidive uvjete koji omogućuju uspješnu integraciju. S druge strane, negacija može problematizirati pretjeranu ulogu države i naglasiti da integracija mora biti dvosmjeran proces. Teza tada otvara pitanje u kojoj mjeri pojedinac treba preuzeti aktivnu odgovornost: učiti jezik, poštivati zakone i društvene norme te se uključivati u zajednicu. Prevelika regulacija i nametanje obveza od strane države može se tumačiti kao zadiranje u autonomiju pojedinca i smanjenje njegove osobne inicijative. Dakle, sukob se ne svodi samo na to “tko je odgovoran”, nego na to kakav model društva želimo: onaj u kojem država snažno upravlja integracijskim procesom ili onaj u kojem se naglasak stavlja na osobnu odgovornost i slobodu pojedinca.

Na kraju, ova teza otvara niz složenih pitanja o ravnoteži. Kako istodobno jačati društvenu koheziju i sigurnost, a zaštititi individualne slobode i kulturnu raznolikost? Koliko država treba postaviti jasna pravila, a koliko prostora ostaviti različitostima? Rasprava o strožim politikama integracije nije jednostavna niti jednoznačna. Ona traži ozbiljno promišljanje o tome kakvo društvo želimo graditi i koje vrijednosti želimo staviti u prvi plan. Upravo zato ova tema nije samo političko pitanje, nego i duboko društveno i vrijednosno pitanje koje zaslužuje temeljitu i odgovornu raspravu.