Kada razmišljamo o tome što znači biti uspješan učenik, često prvo pomislimo na znanje: koliko dobro poznajemo gradivo, možemo li riješiti zadatak, razumijemo li određeni stručni postupak i kakve ocjene imamo.

No što je s vještinama poput komunikacije, suradnje, kritičkog mišljenja ili rješavanja problema?

Možemo zamisliti učenika koji izvrsno poznaje svoju struku, ali teško surađuje s drugima, ne zna jasno objasniti svoju ideju ili se teško snalazi kada naiđe na problem za koji nije unaprijed naučio rješenje. S druge strane, možemo imati učenika koji nema najbolje ocjene, ali odlično radi u timu, postavlja dobra pitanja, brzo uči i zna pronaći rješenje u novoj situaciji.

Koji je od njih bolje pripremljen za ono što ga čeka nakon škole? Upravo se tim pitanjem bavi ova debata.

ŠTO SU TRANSVERZALNE VJEŠTINE?

Transverzalne vještine su vještine koje nisu vezane samo uz jedno zanimanje ili jedan školski predmet, nego ih možemo koristiti u različitim poslovima, obrazovanju, svakodnevnom životu i sudjelovanju u zajednici. Često ih nazivamo i „mekim vještinama“.

Europski ESCO sustav transverzalnim vještinama i kompetencijama smatra one koje su primjenjive u velikom broju zanimanja i sektora.

Među njima su, primjerice:

  • komunikacija,
  • suradnja i timski rad,
  • kritičko mišljenje,
  • rješavanje problema,
  • kreativnost,
  • prilagodljivost,
  • samostalnost,
  • sposobnost argumentiranja i donošenja odluka.

Primjerice, automehaničar mora imati stručno znanje potrebno za popravak automobila. To je njegova stručna kompetencija. Ali istovremeno mora razgovarati s klijentom, objasniti problem, surađivati s kolegama, odlučiti što napraviti kada se pojavi neočekivani kvar i procijeniti različita moguća rješenja.

Za to koristi transverzalne vještine.

Iste vještine može koristiti i izvan radnog mjesta: kada pokušava riješiti nesporazum, procijeniti je li neka informacija na internetu pouzdana, organizirati nešto s drugim ljudima ili zastupati svoje interese. Zbog toga se transverzalne vještine mogu „prenositi“ između različitih situacija.

Takve vještine važne su i na tržištu rada. OECD-ova analiza oglasa za posao pokazuje da su komunikacija, timski rad i organizacijske vještine među traženim transverzalnim vještinama, dok se u različitim zanimanjima traže i analitičko razmišljanje, rješavanje problema i prezentacijske vještine.

ŠTO ŠKOLA DANAS VREDNUJE?

Škole već razvijaju brojne transverzalne vještine. Učenici rade u grupama, prezentiraju, raspravljaju, rješavaju probleme i sudjeluju u praktičnoj nastavi. Nastavnici pritom mogu vrednovati i način na koji učenici komuniciraju, surađuju ili pristupaju zadatku.

Ipak, velik dio formalnog vrednovanja povezan je s usvajanjem znanja i stručnih kompetencija određenih nastavnim programom.

Pitanje je posebno važno za strukovno obrazovanje. OECD naglašava da učenicima strukovnih škola, uz stručna znanja, trebaju i šire vještine kako bi se mogli prilagođavati promjenama na tržištu rada i u društvu. U okviru PISA-VET-a zato se, uz stručna znanja i vještine, promatraju i vještine važne za zapošljivost, poput rješavanja problema, izvršavanja zadataka i suradnje s drugima.

Ova teza zato ne traži da škole prestanu vrednovati znanje. Ona postavlja zahtjevnije pitanje: Treba li sposobnost kvalitetne komunikacije, suradnje, kritičkog mišljenja i rješavanja problema imati jednaku važnost kao znanje koje učenik pokazuje na ispitu, praktičnom zadatku ili drugom obliku provjere?

Za potrebe ove debate pretpostavljamo da škole sustavno razvijaju transverzalne vještine te da one čine značajan dio vrednovanja učenika, usporediv sa stručnim znanjem i kompetencijama.

DEBATNI SLUČAJ AFIRMACIJE

1. Znati nešto nije isto što i znati to primijeniti

Pretpostavka: jedan od glavnih ciljeva obrazovanja trebao bi biti pripremiti učenike da znanje koriste u stvarnim situacijama.

Objašnjenje: u školi često možemo unaprijed znati kakav nas zadatak očekuje. Učimo određeno gradivo, nakon čega slijedi ispit ili praktični zadatak kojim pokazujemo jesmo li ga usvojili. Stvarne situacije često nisu tako predvidljive. Na poslu se može pojaviti problem koji učenik nikada prije nije vidio. Može dobiti nepotpune informacije, morati odabrati između nekoliko rješenja ili objasniti svoj prijedlog drugim ljudima. Tada nije dovoljno samo prisjetiti se naučenog. Potrebno je analizirati situaciju, postaviti prava pitanja, pronaći informacije, razmotriti različita rješenja i objasniti zašto smo odabrali baš jedno od njih. Ako škola vrednuje samo konačan odgovor, učenici imaju manji poticaj razvijati te sposobnosti. Ako vrednuje i način razmišljanja, komunikaciju i rješavanje problema, šalje poruku da je važna i sposobnost primjene znanja.

Primjer: učenik može napamet naučiti postupak za rješavanje određenog tehničkog problema. Ali na praksi se pojavi drugačiji problem za koji nema unaprijed naučene upute. Jedan učenik odustaje jer ne zna „točan odgovor“. Drugi pokušava utvrditi što je uzrok problema, traži dodatne informacije, razgovara s kolegom i predlaže nekoliko mogućih rješenja. Obojica možda imaju slično stručno znanje, ali drugi ga uspješnije koristi u novoj situaciji.

Zaključak: ako želimo znati koliko je učenik stvarno sposoban koristiti ono što je naučio, moramo vrednovati i vještine koje mu omogućuju primjenu tog znanja.

2. Škola treba pripremati učenike za suradnju s drugim ljudima

Pretpostavka: većinu poslova ne obavljamo potpuno sami.

Objašnjenje: bez obzira radi li netko u hotelu, radionici, bolnici, uredu, trgovini ili informatičkoj tvrtki, vrlo će vjerojatno morati komunicirati s drugim ljudima. To mogu biti kolege, klijenti, korisnici, nadređeni ili poslovni partneri. Osoba može biti vrlo dobra u stručnom dijelu svog posla, ali ako ne zna objasniti problem, saslušati druge, dati povratnu informaciju ili riješiti nesporazum, njezin rad postaje teži. Ako škola smatra da su te sposobnosti važne, nije dovoljno samo povremeno organizirati grupni rad. Potrebno ih je sustavno razvijati, davati učenicima povratnu informaciju i vrednovati njihov napredak. Ono što vrednujemo učenicima pokazuje što smatramo važnim.

Primjer: zamislimo četvero učenika koji zajedno trebaju napraviti projekt. Jedan učenik odradi gotovo cijeli zadatak jer ne vjeruje ostalima. Drugi ima dobre ideje, ali ih ne zna objasniti. Treći ne sluša prijedloge drugih. Četvrti pomaže podijeliti zadatke, sluša članove tima i pomaže grupi riješiti neslaganja. Ako vrednujemo samo konačni proizvod, možda uopće nećemo vidjeti ove razlike.

Zaključak: ako će učenici nakon škole gotovo sigurno morati surađivati s drugim ljudima, škola treba ozbiljno razvijati i vrednovati njihovu sposobnost suradnje.

3. Vrednovanje pokazuje učenicima što je važno

Pretpostavka: učenici prirodno više pažnje posvećuju onome za što znaju da će biti vrednovani.

Objašnjenje: možemo učenicima govoriti da su komunikacija, kritičko mišljenje ili suradnja vrlo važni. Međutim, ako se njihov uspjeh gotovo isključivo temelji na tome koliko su stručnog sadržaja usvojili, šaljemo drugačiju poruku. Transverzalne vještine tada lako postaju nešto „dodatno“ – dobro ih je imati, ali nisu stvarno važne. Ako ih škola sustavno vrednuje, učenici imaju razlog pratiti vlastiti napredak. Nastavnik također može dati konkretnu povratnu informaciju: učenik dobro argumentira, ali mora naučiti slušati druge; dobro radi u timu, ali mora jasnije predstavljati svoje ideje; brzo pronalazi rješenja, ali mora bolje objasniti kako je do njih došao.

Primjer: u debati nije dovoljno samo znati mnogo činjenica o temi. Učenik mora odabrati relevantne informacije, povezati ih u argument, odgovoriti na argument druge strane i jasno objasniti svoje zaključke. Ako vrednujemo samo koliko činjenica učenik zna, velik dio tih sposobnosti ostaje nevidljiv.

Zaključak: ako škole žele ozbiljno razvijati transverzalne vještine, trebaju ih i ozbiljno vrednovati.

DEBATNI SLUČAJ NEGACIJE

1. Stručno znanje mora ostati temelj obrazovanja

Pretpostavka: za obavljanje mnogih poslova postoje znanja i postupci koje osoba jednostavno mora poznavati.

Objašnjenje: transverzalne vještine mogu pomoći osobi da bolje koristi svoje znanje, ali ga ne mogu zamijeniti. Možemo izvrsno komunicirati, surađivati i kritički razmišljati, ali to nas samo po sebi ne čini medicinskom sestrom, električarom, kuharom ili računalnim tehničarom. Posebno u strukovnom obrazovanju škola ima jasnu odgovornost: učenik nakon završetka obrazovanja mora biti sposoban sigurno i kvalitetno obavljati određeni posao. Ako transverzalne vještine i stručno znanje vrednujemo jednako, postoji opasnost da učenik može postići dobar ukupni rezultat iako postoje ozbiljne praznine u njegovu stručnom znanju.

Primjer: električar može biti izvrstan timski igrač, jasno komunicirati i kreativno rješavati probleme. Ali ako ne poznaje sigurnosne postupke pri radu s električnim instalacijama, njegove komunikacijske sposobnosti ne mogu nadoknaditi nedostatak stručnog znanja. U nekim zanimanjima takav nedostatak nije samo problem kvalitete rada nego može ugroziti sigurnost drugih ljudi.

Zaključak: transverzalne vještine jesu korisne, ali to ne znači da ih treba vrednovati jednako kao znanja koja su nužna za obavljanje određenog zanimanja.

2. Transverzalne vještine mnogo je teže pravedno ocjenjivati

Pretpostavka: ocjena bi trebala što jasnije pokazivati što učenik zna i može napraviti.

Objašnjenje: relativno je jednostavno provjeriti zna li učenik izračunati određenu vrijednost, pravilno koristiti alat ili objasniti određeni stručni postupak. Mnogo je teže objektivno odrediti koliko je netko „dobar komunikator“ ili „dobar timski igrač“. Različiti nastavnici mogu imati različite ideje o tome kako izgleda dobra komunikacija. Dodatni je problem što učenici imaju različite osobnosti. Netko je vrlo razgovorljiv i lako se ističe u grupi, dok je drugi tih, ali pažljivo sluša i kvalitetno odrađuje svoj dio posla. Ako takve osobine imaju velik utjecaj na ocjene, postoji opasnost da zapravo počnemo nagrađivati određene tipove osobnosti.

Primjer: u grupnom zadatku jedan učenik mnogo govori i često predlaže ideje. Drugi govori manje, ali pažljivo sluša, primjećuje probleme koje drugi nisu vidjeli i kvalitetno izvršava svoje zadatke. Je li prvi učenik pokazao bolje komunikacijske vještine zato što je bio vidljiviji? Dva nastavnika mogla bi istu situaciju procijeniti potpuno različito.

Zaključak: što više konačna ocjena ovisi o teško mjerljivim vještinama, veća je mogućnost subjektivnog i nepravednog vrednovanja.

3. Razvijati neku vještinu ne znači nužno i ocjenjivati je

Pretpostavka: škola može nešto smatrati važnim čak i ako tome ne dodjeljuje ocjenu.

Objašnjenje: negacija ne mora tvrditi da komunikacija, suradnja ili kritičko mišljenje nisu važne. Može prihvatiti gotovo sve što afirmacija govori o njihovoj korisnosti, ali odbaciti zaključak da zbog toga moraju imati jednaku težinu kao stručno znanje. Škole mogu razvijati transverzalne vještine kroz grupni rad, projekte, praktičnu nastavu, debate, volontiranje i druge aktivnosti. Učenici mogu dobivati detaljnu povratnu informaciju o tome što rade dobro i što trebaju poboljšati, bez pretvaranja svake od tih sposobnosti u ocjenu. U nekim slučajevima upravo to može biti korisnije. Učenik se može usredotočiti na razvoj vještine bez straha da će svaki neuspjeli pokušaj utjecati na njegov školski uspjeh.

Primjer: učenik koji se boji javnog nastupa može kroz školsku godinu nekoliko puta prezentirati pred razredom. Nastavnik mu nakon svakog pokušaja može objasniti što je poboljšao i što još može razvijati. Ako se svaki nastup snažno odražava na njegovu ocjenu, učenik može početi izbjegavati upravo situacije u kojima bi trebao vježbati.

Zaključak: škola može ozbiljno razvijati transverzalne vještine bez toga da ih vrednuje jednako kao stručno znanje.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Ova debata nije rasprava o tome jesu li transverzalne vještine korisne. Obje strane mogu prihvatiti da su komunikacija, suradnja, kritičko mišljenje i rješavanje problema važne sposobnosti. Pravo pitanje je kakvu im ulogu škola treba dati.

Afirmacija tvrdi da škola ne može reći da su te vještine ključne za budućnost učenika, a zatim ih tretirati kao nešto sporedno. Ako ih ozbiljno razvijamo i vrednujemo, učenici će biti bolje pripremljeni primjenjivati svoje znanje, surađivati s drugima i snalaziti se u novim situacijama.

Negacija odgovara da važnost neke vještine ne znači automatski da ona mora imati jednaku težinu kao stručno znanje. Škola ih može razvijati i bez snažnog utjecaja na ocjene, dok stručno znanje ostaje jasnije mjerljivo i, posebno u strukovnim zanimanjima, nužno za kvalitetno i sigurno obavljanje posla.

Središnje pitanje debate zato možemo svesti na ovo:

Ako želimo da učenici iz škole izađu i sa znanjem i s vještinama potrebnima da to znanje koriste, trebamo li oboje jednako vrednovati?

VOICE OF VOCATION: MATERIJALI ZA RAZVOJ TRANSVERZALNIH VJEŠTINA

Ova tema dio je projekta Voice of Vocation, u sklopu kojeg smo razvili materijale namijenjene razvoju transverzalnih vještina u strukovnom obrazovanju.

Materijali su dostupni ovdje:

Projekt Voice of Vocation završavamo konferencijom koja će se održati 9. listopada u Hotelu Academia u Zagrebu. Na konferenciji ćemo predstaviti rezultate projekta, razvijene materijale i iskustva njihove primjene.

Ovdje se možete prijaviti na konferenciju (do 2.10.): https://forms.gle/PYniePa32yMZNtFBA 

Ovdje možete pronaći preliminarnu verziju programa konferencije: