Pomažemo li žrtvama ako javno prozivamo nasilnika?

Posljednjih desetak godina društvene mreže postale su primarni prostor društvene interakcije mladih. Za generacije koje su odrasle uz Instagram, TikTok, Snapchat i Discord, granica između online i offline života gotovo je nestala. Sukobi koji započinju u školi nastavljaju se na internetu, dok se sadržaj objavljen online često prelijeva u svakodnevne odnose među vršnjacima. U tom kontekstu pojavljuje se i pitanje javnog prozivanja nasilnika na društvenim mrežama – prakse u kojoj žrtve ili svjedoci javno objavljuju identitet osobe za koju tvrde da je počinila nasilje, s ciljem upozoravanja zajednice, traženja podrške ili postizanja odgovornosti.

Ova tema ne može se razumjeti bez šire analize promjena koje su se dogodile u načinu na koji suvremena društva promatraju moć, odgovornost i zaštitu ranjivih skupina. Upravo je zato važno razumjeti fenomen političke korektnosti (PC kulture), koji predstavlja jedan od ključnih društvenih okvira unutar kojeg se razvila praksa javnog prozivanja.

POLITIČKA KOREKTNOST, DRUŠTVENE MREŽE I MLADE GENERACIJE

Politička korektnost izvorno je nastala kao nastojanje da se u javnom prostoru smanji diskriminatoran govor prema skupinama koje su tradicionalno bile izložene marginalizaciji. Ideja je bila jednostavna: riječi imaju posljedice, a društvo ima legitimni interes ograničiti obrasce komunikacije koji normaliziraju diskriminaciju i nasilje.

• Tijekom vremena koncept se proširio izvan pitanja jezika. Sve se više počeo odnositi na ponašanje, društvene norme i odgovornost pojedinaca za štetu koju nanose drugima. Posebno nakon razvoja društvenih mreža, politička korektnost prestaje biti samo pitanje institucija i postaje pitanje javnog pritiska.
• Za razliku od prethodnih generacija, mladi danas ne ovise isključivo o formalnim autoritetima poput škole, policije ili medija kako bi privukli pažnju na problem. Društvene mreže omogućuju da pojedinci sami postanu kreatori javnog diskursa. Žrtva nasilja više ne mora čekati novinare ili institucije; dovoljno je objaviti iskustvo koje zatim mogu vidjeti stotine ili tisuće ljudi.
• Posljedica toga jest stvaranje kulture javne odgovornosti u kojoj društvene sankcije često prethode institucionalnim sankcijama. Dok zagovornici smatraju da takav sustav omogućuje zaštitu žrtava i razotkrivanje zlostavljača, kritičari upozoravaju da može dovesti do pogrešnih optužbi, masovnog internetskog uznemiravanja i narušavanja temeljnih načela pravičnog postupka.

STATUS QUO: KAKO SE DANAS BORIMO PROTIV NASILJA?

Kada govorimo o nasilju među mladima, dominantni institucionalni odgovor temelji se na nekoliko aktera:

• škole,
• roditelji,
• stručne službe,
• policija,
• centri za socijalnu skrb,
• pravosudni sustav.

Takav model funkcionira relativno učinkovito kada postoji fizički dokaz, jasni svjedoci i mogućnost neposredne intervencije. Međutim, digitalno nasilje često stvara drukčije okolnosti.

Cyberbullying može uključivati:

• javno ponižavanje,
• širenje glasina,
• objavljivanje privatnih fotografija,
• ismijavanje,
• prijetnje,
• lažne profile,
• Koordinirano uznemiravanja.

Mnogi slučajevi nikada ne završe formalnom prijavom. Žrtve često ne vjeruju institucijama ili smatraju da reakcija neće biti dovoljno brza. Istovremeno, algoritmi društvenih mreža omogućuju da se štetan sadržaj proširi znatno brže nego što institucije mogu reagirati.

Upravo zbog toga dio javnosti smatra da javno prozivanje predstavlja alternativni mehanizam odgovornosti kada formalni sustav zakaže.

Važno je naglasiti da ova debata nije isključivo rasprava o cyberbullyingu. U središtu debate nalazi se pitanje odnosa između:

• institucionalne i društvene odgovornosti,
• privatnosti i javnog interesa,
• zaštite žrtava i zaštite optuženih,
• formalne pravde i društvene osude.

Za šire razumijevanje ove debatne teze predlažemo i par definicija: 

• Javno prozivanje
  • Objavljivanje identiteta osobe za koju se tvrdi da je počinila nasilje, uz opis njezina ponašanja, s ciljem informiranja javnosti ili pozivanja na odgovornost.
• Nasilnik
  • Osoba koja sustavno ili jednokratno provodi fizičko, psihološko, seksualno, verbalno ili digitalno nasilje nad drugom osobom.
• Društvene mreže
  • Digitalne platforme koje omogućuju javnu ili polujavnu komunikaciju među korisnicima.

Debatni slučaj afirmacije

• Javno prozivanje popunjava praznine koje institucije ostavljaju

Pretpostavka: Institucije često ne reagiraju dovoljno brzo ili učinkovito na nasilje, osobito kada se ono odvija u digitalnom prostoru.

Objašnjenje: Mnogi slučajevi nasilja nikada ne rezultiraju formalnim sankcijama. Žrtve mogu prijaviti problem školi ili drugim institucijama, ali postupci često traju dugo, zahtijevaju dokaze ili završavaju bez konkretnih posljedica za počinitelja.

Javno prozivanje omogućuje trenutačno skretanje pažnje na problem i stvara dodatni pritisak na institucije da reagiraju.

Primjeri:

• U mnogim školama učenici godinama prijavljuju vršnjačko nasilje bez značajnijih posljedica za počinitelje, sve dok slučaj ne postane javno poznat i ne izazove širu reakciju roditelja i zajednice.
• #MeToo i Harvey Weinstein: Godine 2017. brojne žene javno su putem društvenih mreža i medija iznijele optužbe protiv filmskog producenta Harveyja Weinsteina. Iako su neka svjedočanstva postojala godinama, ozbiljne institucionalne istrage i sudski postupci pokrenuti su tek nakon velikog vala javnog prozivanja. Slučaj je postao simbol pokreta #MeToo i doveo do kaznenih postupaka, otkaza i promjena politika u brojnim organizacijama.

• #MeToo Colombia: U Kolumbiji je 2025. i 2026. val javnih objava pod hashtagovima #MeTooColombia i #YoTeCreoColega rezultirao desecima prijava seksualnog uznemiravanja u medijima, obrazovanju i javnim institucijama. Nakon što su žrtve javno progovorile, pokrenute su istrage, došlo je do otkaza i ostavki, a državno odvjetništvo počelo je razmatrati prijave koje su inicijalno nastale upravo na društvenim mrežama.

Zaključak: Ako institucije ne uspijevaju osigurati odgovornost, javno prozivanje postaje važan korektivni mehanizam koji povećava vjerojatnost da će nasilje biti prepoznato i sankcionirano.

• Javno prozivanje djeluje preventivno

Pretpostavka: Ljudi prilagođavaju svoje ponašanje kada znaju da bi mogli snositi društvene posljedice.

Objašnjenje: Tradicionalne sankcije poput ukora ili disciplinskih mjera često su nevidljive široj zajednici. Nasuprot tome, javno prozivanje stvara reputacijski trošak koji mnogi nasilnici smatraju ozbiljnijom prijetnjom od formalne kazne. Kada potencijalni počinitelji vide da nasilje može rezultirati javnom osudom, veća je vjerojatnost da će odustati od takvog ponašanja.

Primjeri:

• U školskim sredinama učenici često prestaju s određenim oblicima ismijavanja kada shvate da njihovo ponašanje više nije skriveno od šire zajednice.
• Mnoge javne osobe nakon javnih optužbi mijenjaju obrasce ponašanja upravo zbog straha od gubitka ugleda i podrške javnosti.
• Promjene ponašanja nakon #MeToo: Nakon širenja pokreta #MeToo velik broj kompanija, sveučilišta i medijskih kuća uveo je dodatne edukacije o uznemiravanju, nove procedure prijavljivanja i strože kodekse ponašanja. Sama činjenica da su pojedinci mogli biti javno razotkriveni povećala je reputacijski rizik za potencijalne počinitelje.

• Glazbena industrija: Washington Post opisuje slučaj američke glazbenice Katherine Needleman koja je putem društvenih mreža objavljivala optužbe za seksualno uznemiravanje unutar klasične glazbene scene. Njezine objave dovele su do ostavki, otkaza i institucionalnih istraga u više organizacija. Takvi slučajevi stvaraju signal drugim pojedincima da će neprimjereno ponašanje vjerojatnije biti otkriveno i sankcionirano.

Zaključak: Javno prozivanje ne djeluje samo retroaktivno nego i preventivno, jer povećava očekivanu cijenu nasilnog ponašanja.

• Javno prozivanje osnažuje žrtve

Pretpostavka: Jedan od najvećih problema nasilja jest osjećaj nemoći i izolacije koji doživljavaju žrtve.

Objašnjenje: Nasilje često opstaje zato što žrtve vjeruju da ih nitko neće saslušati ili podržati. Javna objava iskustva može omogućiti pronalazak podrške, potvrdu da problem postoji i osjećaj kontrole nad vlastitom situacijom. Sama mogućnost da žrtva javno govori o svom iskustvu može smanjiti osjećaj bespomoćnosti.

Primjeri:

• Žrtve vršnjačkog nasilja često pronalaze podršku drugih učenika tek nakon što javno podijele svoje iskustvo.
• Online zajednice preživjelih seksualnog nasilja omogućile su mnogim osobama da prvi put otvoreno govore o onome što su doživjele.
• Globalni #MeToo pokret: Istraživanja koja analiziraju #MeToo pokret pokazuju da su društvene mreže omogućile tisućama žena da prvi put javno podijele iskustva seksualnog uznemiravanja. Akademski radovi opisuju pokret kao proces koji je “osnažio” osobe koje ranije nisu imale pristup javnom prostoru niti osjećaj da će im se vjerovati.

• Fakulteti i seksualno nasilje: Studija “#MeToo on Campus” pokazuje da su društvene mreže omogućile velikom broju studentica i studenata da javno govore o seksualnom uznemiravanju na fakultetima. Autori zaključuju da online svjedočanstva često otkrivaju slučajeve koji nikada nisu završili u službenim statistikama ili formalnim prijavama.

Zaključak: Javno prozivanje može vratiti glas osobama koje su dugo bile ušutkane i time smanjiti asimetriju moći između žrtve i počinitelja.

Debatni slučaj negacije 

• Javno prozivanje ugrožava pretpostavku nevinosti

Pretpostavka: Optužba ne znači automatski da je osoba kriva.

Objašnjenje: Društvene mreže omogućuju brzo širenje informacija, ali ne pružaju mehanizme provjere kakve imaju sudovi ili druge institucije. Jednom kada je osoba javno označena kao nasilnik, reputacijska šteta može biti trajna čak i ako se kasnije pokaže da optužba nije bila točna.

Primjeri: 

• Pogrešno identificirane osobe ponekad postaju mete internetskog uznemiravanja zbog netočnih informacija.
• Slučajevi lažnih ili nepotvrđenih optužbi mogu dovesti do gubitka prijatelja, posla ili obrazovnih prilika prije nego što se činjenice utvrde.
• Boston Marathon i Sunil Tripathi: Nakon bombaškog napada na Bostonskom maratonu 2013. korisnici Reddita pokušali su sami identificirati počinitelja. Kao osumnjičenik je pogrešno označen student Sunil Tripathi, koji nije imao nikakve veze s napadom. Njegovo ime proširilo se internetom prije nego što je FBI identificirao stvarne počinitelje, a Reddit se kasnije službeno ispričao zbog “online lova na vještice”.

Zaključak: Javno prozivanje može proizvesti ozbiljnu nepravdu prema osobama koje nisu imale priliku braniti se ili čija odgovornost nije dokazana.

• Javno prozivanje može prerasti u digitalni linč

Pretpostavka: Online mase često reagiraju emocionalno, a ne racionalno.

Objašnjenje: Nakon objave identiteta navodnog nasilnika, reakcija javnosti često izlazi izvan okvira legitimne kritike. Ljudi mogu slati prijetnje, širiti privatne podatke ili organizirati kampanje uznemiravanja. Tada se fokus pomiče s zaštite žrtve na kolektivno kažnjavanje počinitelja

Primjeri: 

• Objavljivanje osobnih podataka optužene osobe može dovesti do uznemiravanja članova njezine obitelji.
• Pojedinci koji su počinili relativno manje prijestupe ponekad postaju mete višegodišnjih kampanja mržnje koje višestruko nadmašuju težinu izvornog ponašanja.
• “Doxxing” učenika i studenata u europskim školama: Posljednjih godina više europskih škola bilježilo je slučajeve u kojima su učenici putem TikToka, Instagrama ili Snapchata javno objavljivali identitete navodnih nasilnika zajedno s fotografijama, adresama ili profilima na društvenim mrežama. U nekim slučajevima prijetnje i uvrede nisu bile usmjerene samo prema prozvanoj osobi nego i prema njezinoj obitelji. Škole i stručnjaci za zaštitu djece upozoravali su da takve kampanje često prerastaju u novi oblik nasilja koji je teško kontrolirati nakon što sadržaj postane viralan.

Važnost primjera: Pokazuje kako javno prozivanje može vrlo brzo prijeći granicu između upozoravanja zajednice i organiziranog digitalnog uznemiravanja.

• Povećanje online mržnje tijekom #MeToo: Istraživanje o online raspravama vezanim uz #MeToo pokazalo je da su uz pozitivne učinke pokreta zabilježeni i značajni porasti rodno uvredljivog i toksičnog govora na društvenim mrežama. To pokazuje kako javne kampanje često mogu proizvesti dodatne valove digitalnog uznemiravanja i polarizacije.

Zaključak: Društvene mreže nemaju mehanizme proporcionalnosti, zbog čega javno prozivanje lako može prerasti u oblik novog nasilja.

• Javno prozivanje smanjuje mogućnost rehabilitacije

Pretpostavka: Cilj društva ne bi trebao biti samo kažnjavanje nego i promjena ponašanja.

Objašnjenje: Ako pojedinac dobije trajnu etiketu nasilnika, bez obzira na kasnije promjene, smanjuje se njegova motivacija za rehabilitaciju. Osoba može zaključiti da nikada neće moći popraviti svoj ugled te nastaviti s problematičnim ponašanjem.

Primjeri: 

• Mladi počinitelji često čine ozbiljne pogreške koje kasnije prerastu, ali digitalni trag ostaje godinama: Osobe koje su javno osramoćene mogu razviti osjećaj društvene isključenosti umjesto odgovornosti za vlastite postupke.

• Trajni digitalni trag: Brojni stručnjaci za digitalna prava upozoravaju da informacije objavljene na internetu mogu ostati dostupne godinama nakon događaja. Za razliku od tradicionalnih disciplinskih mjera koje imaju kraj, javno prozivanje može osobu trajno povezati s određenim incidentom, čak i ako je promijenila ponašanje.
• Maloljetnici i razvoj identiteta: Psihološka i kriminološka literatura redovito naglašava da velik dio mladih počinitelja s vremenom prestaje s nasilnim ponašanjem. Ako je njihov identitet trajno vezan uz internetske objave i javnu osudu, društvena reintegracija postaje znatno teža nego u sustavu koji omogućuje rehabilitaciju i “drugu priliku”.

Zaključak: Pretjerano oslanjanje na javno prozivanje može umanjiti mogućnost dugoročne promjene ponašanja i reintegracije počinitelja.

Zaključna razmatranja

Rasprava o javnom prozivanju nasilnika na društvenim mrežama odražava mnogo širi društveni sukob od samog pitanja nasilja među mladima. U svojoj srži, ova debata otvara pitanje tko u suvremenom društvu ima pravo određivati odgovornost – formalne institucije ili javnost.

• S jedne strane, društvene mreže omogućile su dosad neviđenu vidljivost problema koji su desetljećima ostajali skriveni. Žrtve danas imaju mogućnost zaobići institucionalne prepreke, pronaći podršku i upozoriti zajednicu na ponašanja koja bi inače ostala nekažnjena. Brojni primjeri, od pokreta #MeToo do različitih kampanja protiv vršnjačkog nasilja, pokazuju da javni pritisak može potaknuti institucije na djelovanje te povećati osjećaj sigurnosti među žrtvama. Iz te perspektive, javno prozivanje postaje alat društvene odgovornosti koji djeluje kada formalni sustavi zakažu.
• S druge strane, isti mehanizam koji omogućava zaštitu žrtava može proizvesti ozbiljne nepravde. Društvene mreže ne raspolažu procedurama kojima bi se utvrđivala istina, procjenjivala vjerodostojnost dokaza ili osigurala proporcionalnost sankcija. U okruženju koje nagrađuje brzinu, emocionalne reakcije i viralnost sadržaja, postoji opasnost da javna osuda prethodi utvrđivanju činjenica. Posljedice takvih situacija mogu biti trajne, osobito za mlade osobe koje tek razvijaju vlastiti identitet.

Posebno je važno naglasiti da se ova debata ne odnosi isključivo na cyberbullying. Riječ je o raspravi o granicama slobode govora, ulozi društvenih mreža u suvremenim demokracijama, odnosu između privatnosti i javnog interesa te pitanju koliko daleko društvo smije ići u zaštiti ranjivih skupina. Upravo zato ova tema ostaje izrazito relevantna u vremenu kada digitalni prostor postaje sve važniji dio svakodnevnog života mladih.

Na kraju, ako prednost damo zaštiti žrtava i brzom uspostavljanju odgovornosti, javno prozivanje može se promatrati kao nužan korektiv postojećeg sustava. Ako pak prioritet dajemo procesnoj pravednosti, pretpostavci nevinosti i mogućnosti rehabilitacije, tada će rizici javnog prozivanja biti značajniji od njegovih koristi. 

O ovoj tezi, a i u svim ostalima u ovoj seriji treba promišljati sa posebnom obzirnošću.

*Tekst je nastao u sklopu projekta STAV, financiranog sredstvima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.