Teza za državno je Država bi trebala dati prioritet STEM obrazovanju u odnosu na društvene i humanističke znanosti.

Počinjemo sa najvažnijim, ova teza svađa između matematike i književnosti, koliko god bi bilo jednostavno da jest. To nije scena u kojoj kalkulator ulazi u ring protiv zbirke pjesama, a učenici moraju odabrati stranu. Pravi problem je puno ozbiljniji: što država misli da škola treba proizvesti i služi li uopće školovanje “proizvodnji” ičega?

S jedne strane stoji ideja da škola mora djecu pripremiti za svijet u kojem se sve više radnih mjesta oslanja na tehnologiju, znanost, podatke i digitalne alate. To nije sasvim ludo. Djeca će živjeti u društvu u kojem će se odluke donositi na temelju

podataka, u kojem će tehnologija oblikovati radna mjesta, zdravstvo, okoliš, komunikaciju i svakodnevni život. Ako škola tu zakaže, onda ne govorimo samo o tome da netko neće znati programirati. Govorimo o tome da će dio učenika teže razumjeti svijet u kojem živi.

Ali onda dolazi druga strana i kaže: “Dobro, polako. Ne odgajamo male aplikacije u tenisicama.” Škola nije samo tvornica budućih inženjera, programera i tehničara. Ona bi trebala razvijati ljude koji znaju razumjeti društvo, komunicirati, raspravljati, čitati, tumačiti informacije, donositi moralne odluke i sudjelovati u zajednici. Jer ako netko zna napraviti algoritam, a ne razumije pristranost, privatnost, odgovornost ili manipulaciju, onda nismo riješili problem nego stvorili novog Zuckerberga ili ekipu iza Youtubea kojoj je trebalo par godina da shvati da nije baš najbolje uz dječje crtiće dopuštati reklame za nacizam.

Glavni sukob zato nije oko pitanja je li STEM važan. Jest. To nije naročito zanimljivo. Sukob je oko toga smije li država STEM staviti ispred drugih područja znanja. Riječ “prioritet” ovdje nosi cijelu težinu teze. Prioritet znači više pažnje, više novca, više sati, više opreme, više edukacije nastavnika, možda i više političkog pritiska da škole i predmeti idu u jednom smjeru. To je važna definicija. Afirmacija ne mora doći u debatu sa jasnim planom koliko će biti kemije i fizike, samo treba reći da je važno da takav plan bude napravljen. A čim nešto dobiva više, nešto drugo obično dobiva manje. Školski raspored nije čarobna ladica iz koje samo izvlačimo još sati kad nam zatrebaju.

Zato afirmacija mora objasniti zašto je opravdano da država posebno pogura STEM. Ne zato što su roboti simpatični, a mikroskopi izgledaju ozbiljno, nego zato što smatra da su ta znanja posebno važna za budućnost učenika i društva.

Negacija, s druge strane, mora pokazati što se gubi ako se obrazovanje previše usmjeri prema STEM-u. Ne mora tvrditi da STEM nije važan. To bi bilo kao da kažeš da kotači nisu važni za bicikl. Mora pokazati da bicikl ipak ne ide dobro ako ima samo kotače, a nema upravljač. Primjer je rasprava oko smanjenja politike i gospodarstva kao teme u strukovnim školama.

Najzanimljivija rasprava nastaje oko slike učenika koju škola pokušava oblikovati. Je li dobar obrazovni sustav onaj koji djeci prije svega daje tehničke i znanstvene vještine za buduće poslove i tehnološko društvo? Ili je dobar obrazovni sustav onaj koji čuva ravnotežu između različitih vrsta znanja, jer djeca trebaju razumjeti i tehnologiju i ljude, i podatke i priče, i formule i društvo u kojem se te formule koriste?

Ako se ova teza vodi dobro, nitko ne mora glumiti da mrzi matematiku ili povijest, nit pričati da prioritet na  STEM stvara robote a onaj na Sociologiju prosvijetljene građane. To je najbrži put prema lošoj debati. Bolja debata pita: kad država kaže da je jedno znanje važnije, kakvu poruku šalje školama, nastavnicima, roditeljima i učenicima? I što se događa s onim znanjima koja nisu manje korisna, nego su korisna na drugačiji način? Koji je kriterij na temelju kojeg odlučujemo što je prioritet u obrazovanju?