U jeku ratova u Ukrajini i Gazi, oružanih sukoba u Sudanu, Etiopiji i Mjanmaru, rastućih napetosti između Kine i Tajvana, te nesigurnosti na Korejskom poluotoku i Bliskom istoku, pitanje nacionalne sigurnosti ponovno postaje ključno u globalnoj političkoj raspravi. Teza „Ovaj dom smatra da bi države više trebale ulagati u vojnu potrošnju nego u međunarodnu diplomaciju“ postavlja važno vrijednosno pitanje: što bi trebao biti prioritet država kada su resursi ograničeni, jačanje vojne moći ili ulaganje u pregovore, savezništva i diplomaciju?

Ova teza nije planska, ne raspravljamo o konkretnim koracima koje bi države trebale poduzeti, već postavlja šire pitanje o tome koja bi strategija trebala imati prednost u raspodjeli državnog proračuna. Drugim riječima, pitanje nije kako povećati vojnu moć ili unaprijediti diplomaciju, već zašto bi jedno trebalo imati prednost nad drugim. Radi se o sukobu različitih koncepcija sigurnosti: one koja se temelji na odvraćanju i sili, i one koja se oslanja na dijalog, suradnju i međunarodne institucije.

No pitanje nije toliko jednostavno. Radi se o različitim strategijama očuvanja mira i sigurnosti, a obje imaju svoje prednosti, ograničenja i cijenu.

Što podrazumijevamo pod “vojna potrošnja”?

Vojna potrošnja uključuje ulaganja u vojsku, oružje, obrambene sustave, tehnologiju, obuku vojnika i operativne vojne aktivnosti. U 2023. godini, globalna vojna potrošnja dosegnula je rekordne razine. NATO države povećale su svoje obrambene proračune, a pojedine zemlje, poput Poljske ili Finske, više nego udvostručile ulaganja u vojsku.

Što podrazumijeva međunarodna diplomacija?

Diplomacija uključuje pregovore, međunarodne ugovore, suradnju u institucijama poput UN-a, ulaganja u diplomatske misije, humanitarnu pomoć i razmjenu. To je ulaganje u povjerenje, protok informacija i prevenciju sukoba.

ARGUMENTI ZA VEĆU VOJNU POTROŠNJU

Moć odvraćanja: „Ako želiš mir, pripremi se za rat“

Jedan od glavnih argumenata za vojnu potrošnju je koncept odvraćanja, ideja da potencijalni agresori neće napasti ako znaju da bi posljedice bile teške. Snažna vojska tako ne služi isključivo za rat, već za očuvanje mira. Na tu logiku se na primjer oslanjaju Sjedinjene Američke Države, koja ima najveći vojni proračun na svijetu ili na primjer Rusija i Kina, koje kontinuirano ulažu u modernizaciju svojih oružanih snaga. U svim tim slučajevima, vojska nije samo sredstvo borbe, već i sredstvo političke i strateške stabilnosti, barem iz perspektive tih država. Svaka zemlja će jako dobro razmisliti prije nego što izazove sukob s jednom od navedenih zemalja.

Primjenu te logike vidimo i u NATO savezu koji kao obrambeni savez temelji svoju sigurnost na kolektivnoj vojnoj moći. Male članice poput Litve ili Estonije ne mogu same parirati prijetnji, ali članstvo u vojno snažnom savezu im jamči sigurnost. Agresora se odvraća već samom činjenicom da bi se suočili s cijelim savezom, uključujući sa silama poput SAD-a. S obzirom na agresivne poteze Rusije u regiji poput aneksije Krima i invazije na Ukrajinu, članstvo u NATO-u za baltičke države ima dodatnu težinu. Iako ne eliminira sve rizike, pruža razinu sigurnosti i stabilnosti koju same ne bi mogle postići, a pitanje je koliko bi diplomacija bila učinkovita. 

Kada pričamo o diplomaciji, moramo uzeti u obzir da se pregovori se ne odvijaju u vakuumu, oni uvijek uključuju odnose moći. Ako država nema ništa s čime može „pritisnuti“ drugu stranu, teško može pregovarati iz ravnopravne pozicije. Vojna moć često daje težinu diplomatskim zahtjevima.

U krizama poput rata u Ukrajini, pregovori između Rusije i zapadnih zemalja nisu vođeni samo na temelju argumenata, već i rasporeda trupa, ekonomskih i vojnih kapaciteta. To se jasno vidi i u recentnom razvoju situacije u Ukrajini, gdje je vojna i financijska pomoć sa Zapada, posebno iz Sjedinjenih Američkih Država, imala ključnu ulogu u otporu ruskoj agresiji. Međutim, s promjenom političkog vodstva i sve većim otporom u američkom Kongresu prema nastavku bezuvjetne pomoći, pozicija Ukrajine na bojištu, ali i za pregovaračkim stolom, vidno je oslabljena. 

Na kraju, dolazimo do možda najneugodnije, ali i najrealnije točke u ovoj raspravi, one koju često previđamo jer narušava idealističku sliku svijeta. Ako želimo u potpunosti razumjeti zašto neke države prioritet daju vojnoj potrošnji, moramo sagledati međunarodne odnose iz perspektive političkog realizma.

Politički realizam je teorija koja polazi od pretpostavke da svijet nije uređen po načelima pravde i suradnje, već interesa, moći i opstanka. U takvom sustavu, države ne mogu računati na altruizam drugih, već samo na vlastite kapacitete da se obrane i osiguraju svoj suverenitet.

Ideal diplomacije pretpostavlja racionalne aktere koji žele mir i stabilnost. No globalna politika je često daleko od idealnog, nju oblikuju autoritarni režimi, osobni interesi i nepredvidive odluke. Primjeri poput neobjašnjive i jednom riječju iracionalne politike Sjeverne Koreje, dugotrajnog kaosa u Siriji ili vojnog udara u Mjanmaru pokazuju da ne možemo uvijek računati na razum.

U tom kontekstu, vojna snaga postaje krajnji oslonac. Finska, koja je desetljećima gajila politiku neutralnosti, odlučila je pristupiti NATO savezu nakon ruske invazije na Ukrajinu. Ovaj potez možemo shvatiti kao dokaz da u svijetu bez sigurnih pravila, sigurnost nije nešto što se podrazumijeva, već nešto što se mora graditi ponekad i kroz vojnu snagu.

ARGUMENTI ZA VEĆE ULAGANJE U DIPLOMACIJU

Prevencija sukoba je jeftinija i učinkovitija

Diplomacija može spriječiti sukobe prije nego što izbije nasilje što je dugoročno znatno jeftinije i humanije od rješavanja kriza oružjem. Vojni sukobi nose ogromne troškove; ljudske, ekonomske i društvene.

Jedan od najpoznatijih primjera preventivne diplomacije je Kubanska raketna kriza 1962. godine. Tijekom tog hladnoratovskog sukoba, svijet se našao na rubu nuklearnog rata. Sjedinjene Američke Države su otkrile da Sovjetski Savez tajno postavlja nuklearne projektile na Kubi, neposredno ispred američke obale. Uslijedile su brojne napetosti, američka pomorska blokada, visoka pripravnost vojske, dakle sve je izgledalo kao uvod u Treći svjetski rat.

Ipak, umjesto vojne intervencije, kriza je riješena nizom intenzivnih, ali mirnih pregovora između američkog predsjednika Johna F. Kennedyja i sovjetskog vođe Nikite Hruščova. Dogovoreno je povlačenje sovjetskih raketa s Kube, dok su Sjedinjene Države zauzvrat povukle svoje projektile iz Turske.

Oz ovog primjera vidimo koliko diplomacija može biti snažan alat za očuvanje mira, čak i u trenucima kad se čini da je oružani sukob neizbježan. Da su tada prevladale vojne opcije, posljedice bi bile globalne i nesagledive, najskuplju cijenu bi platili civili.

Iako smo ranije istaknuli da snažna vojska može djelovati odvraćajuće, važno je naglasiti da naoružavanje istovremeno može biti izvor nesigurnosti. Jedan od ključnih koncepata u međunarodnim odnosima je „sigurnosna dilema“,  paradoksalna situacija u kojoj jačanjem vlastite sigurnosti država zapravo stvara nesigurnost kod drugih. Naime, kada jedna zemlja poveća vojnu potrošnju kako bi se zaštitila, susjedne zemlje to mogu protumačiti kao prijetnju i odgovoriti vlastitim naoružavanjem. Tako nastaje začarani krug međusobnog nepovjerenja i rastuće militarizacije.

Upravo to možemo vidjeti na primjeru Indije i Pakistana, dvije nuklearne sile čiji su politički odnosi često napeti, osobito zbog spora oko regije Kašmir. Svako povećanje vojnog budžeta jedne strane izaziva sumnju kod druge, što vodi u novu rundu naoružavanja. No kad dođe do otvorenog dijaloga, ili kada zemlje sudjeluju u zajedničkim infrastrukturnim i ekonomskim projektima, napetosti se znatno smanjuju. Takve inicijative pokazuju da diplomacija nije samo alat za gašenje požara, nego i za sprečavanje da požar uopće izbije.

Posljednja stvar o kojoj vrijedi promisliti u ovoj raspravi jest priroda suvremenih prijetnji i način na koji svijet danas funkcionira. Globalna ekonomija, klimatski sustavi, digitalne mreže, sve i svi smo međusobno povezani. Potez u jednoj zemlji može izazvati lančanu reakciju drugdje, a problemi više ne poznaju granice. U svijetu gdje smo svi ovisni jedni o drugima, jednostrane sile nisu dovoljne.

Klimatske promjene, pandemije, masovne migracije, kibernetičke prijetnje i globalna nejednakost samo su neki od izazova 21. stoljeća. Nijedan od njih ne može se riješiti tenkovima ni vojnom silom. Oni zahtijevaju međunarodnu suradnju, povjerenje, razmjenu znanja i koordinaciju, ukratko, diplomaciju.

Tijekom pandemije COVID-19 upravo su diplomacija i međunarodne organizacije bile ključne u raspodjeli cjepiva, usklađivanju javnozdravstvenih mjera, izgradnji solidarnih mehanizama i ublažavanju gospodarskih posljedica. Vojska je tada imala svoju ulogu, ali uglavnom kao logistički i tehnički partner, a ne kao nositelj rješenja.

Zato, kad razmatramo prioritete državnih ulaganja, možda nije dovoljno pitati se samo kako osigurati granice, već i kako očuvati život i stabilnost unutar njih, a to, u svijetu u kojem su svi povezani, počinje i završava dijalogom.