Na prošlogodišnjoj dodjeli Oscara, britanski redatelj Jonathan Glazer iskoristio je trenutak primanja nagrade kako bi progovorio o jednoj od najkontroverznijih, ali i najtragičnijih tema današnjice, ratu u Gazi. Primajući nagradu za najbolji međunarodni film, jasno se usprotivio nasilju. Njegov govor izazvao je snažne reakcije, dok su ga jedni slavili kao glasnogovornika savjesti, drugi su ga optužili za neprimjerenu politizaciju kulturnog događaja. U online prostoru brzo se proširila stara rečenica: „Tko tebe pita? Drži se režije i ostavi politiku političarima.“
Neki su otišli i korak dalje, postavljajući pitanje treba li osobama iz industrije zabave uopće biti dopušteno javno izražavanje političkih stavova.
Iako na prvu zvuči ekstremno, ova ideja se redovito pojavljuje u javnosti, osobito kad neka slavna osoba kaže nešto što se ne uklapa u tuđu političku sliku svijeta.
Za početak, želimo reći da je važno razlikovati ovu tezu od šire teme cenzure umjetnosti. Ova teza ne tvrdi da umjetnička djela kao što su filmovi, pjesme, kazališne predstave ili bilo koji drugi umjetnički izrazi, ne smiju sadržavati političku ili društvenu kritiku. Umjetnost, kao oblik izražavanja, ima dugu povijest izazivanja dominantnih narativa. Rasprava u ovoj tezi se fokusira isključivo na javne izjave pojedinaca iz industrije zabave u svojstvu slavnih osoba, izvan konteksta njihova umjetničkog rada primjerice, tijekom intervjua, govora na dodjelama nagrada ili objava na društvenim mrežama. Dakle, zabranom se ne bi ograničavao sadržaj njihovih djela, već njihov osobni politički govor u javnom prostoru.
Ali što to uopće znači zabraniti nekoj skupini ljudi da govori o politici? I kakve bi to posljedice imalo?
UTJECAJ BEZ ODGOVORNOSTI
Kad kažemo slavne osobe, ne mislimo samo na glumce i pjevače. Tu su i influenceri, sportaši, reality zvijezde, svi oni koji privlače veliku pažnju javnosti. Njihove riječi lako završe u medijima, budu dijeljene tisuće puta i dobivaju veliki doseg, često veći nego što ga imaju političari ili stručnjaci o pojedinoj temi.
Problem nastaje kad se u osjetljive teme koje uzrokuju veliki razdor u društvu, ulazi s vrlo malo znanja, ali s puno samopouzdanja. Takve izjave znaju biti pojednostavljene, površne, a ponekad i potpuno netočne. Ipak, zbog popularnosti i karizme, one dobivaju veliki utjecaj.
Na primjer, Kanye West je 2022. godine u intervjuima i na društvenim mrežama iznosio otvoreno antisemitske tvrdnje, uključujući onu da „Židovi kontroliraju Hollywood“. Riječ je o klasičnoj teoriji zavjere koja se stoljećima koristi za širenje mržnje i opravdavanje diskriminacije i nasilja prema Židovima. Takve izjave ne samo da su netočne, već i opasne jer nas je povijest naučila koliko brzo teorije zavjere mogu prerasti u stvarnu društvenu štetu kada dolaze iz utjecajnih izvora. Problem postaje još ozbiljniji kada to izgovara netko poput Kanyea, koji ima milijune pratitelja diljem svijeta, ogroman medijski doseg i imidž osobe koja „govori istinu bez filtera“. Za mnoge njegove obožavatelje, on nije samo glazbenik već i uzor, što njegovim riječima daje težinu koja često nadilazi stvarnu stručnost ili točnost informacija. Kad takva osoba širi opasne mitove, posljedice se ne zadržavaju samo na internetu, one doprinose normalizaciji mržnje i jačanju ekstremnih stavova u društvu.
Poznate osobe imaju izniman utjecaj. Njihove izjave prate milijuni ljudi, a mediji i društvene mreže ih često prenose gotovo trenutno, bez dubljeg propitivanja. Istovremeno, za razliku od političara, novinara ili stručnjaka, slavne osobe rijetko snose odgovornost za političke stavove koje iznose, iako njihov glas često odjekuje snažnije i dalje od onih koji se profesionalno bave politikom ili društvenim analizama. Taj nesrazmjer između utjecaja i odgovornosti otvara važna pitanja o ulozi poznatih osoba u javnoj raspravi.
Rezultat? Povjerenje građana u politiku dodatno slabi, političke rasprave se banaliziraju, a društvo postaje sve polariziranije – ne zbog razlika u stavovima, već zbog toga tko za koga navija.
U idealnom svijetu, građani bi trebali donositi odluke na temelju činjenica i dokaza, a ne na temelju toga koliko im je netko simpatičan ili koliko je neka informacija raširena jer ju iznosi osoba koja ima veliki odjek u medijima.
POLITIKA ILI SHOW?
Kada politika postane još jedan „content“ na društvenim mrežama, a političko opredjeljenje stvar osobnog brenda, gubi se suština političke rasprave. Umjesto argumenata, gledamo nastupe, Umjesto ideja, PR strategije. A kada slavne osobe postanu glavni politički komunikatori, forma nadjača sadržaj.
Volodymyr Zelensky, bivši komičar i glumac, postao je predsjednik Ukrajine. Iako se njegov kasniji mandat, osobito tijekom rata, pokazao vrlo ozbiljnim i odgovornim, njegov početak otvorio je važno pitanje: jesu li ga građani birali zbog političkog programa – ili zato što im je bio simpatičan iz serije „Sluga naroda“?
U SAD-u su Arnold Schwarzenegger i Ronald Reagan također došli na političke funkcije iz filmskog svijeta. Iako su kasnije ozbiljno shvaćeni, njihov početni politički kapital nije bio znanje ili program – nego popularnost.
Kad se politički prostor pretvori u produžetak pop kulture, gubi se razlika između zabave i odlučivanja. Ako nam politička budućnost ovisi o algoritmu koji preferira ono što je popularno, a ne ono što je točno – hoćemo li znati razlikovati politiku od reality showa?
STRUKA NIJE UVJET ZA SUDJELOVANJE U POLITIČKOM ŽIVOTU
Zagovornici ove zabrane često ističu da glumci, pjevači, pisci i druge javne osobe iz svijeta zabave nisu stručnjaci za politiku. Njihovi politički komentari, kažu, često su površni, emotivni, ili temeljeni na neprovjerenim informacijama. Zašto bi netko slušao pjevača kada govori o poreznoj reformi?
No ovo je, zapravo, opasan presedan. Pravo na politički govor nije rezervirano za stručnjake. Ako bismo zabranili političko izražavanje svima koji nemaju diplomu politologije, bi li to značilo da većina građana više ne smije glasati, a kamoli govoriti?
Taylor Swift, pop ikona čija odluka da javno podrži određene kandidate na američkim izborima 2018. pokrenula lavinu komentara. Mnogi su je napali da se “miješa u politiku”, ali rezultati nisu izostali – u satima nakon njezine objave, broj registracija mladih birača značajno je porastao. Dakle, da – ljudi slušaju slavne osobe, ali odgovornost nije na njima, već na nama da znamo procijeniti poruku, a ne samo pošiljatelja odnosno relevantno od površnog.
JE LI POPULARNOST PREČAC ILI KAPITAL?
Drugi čest argument: slavne osobe imaju prevelik utjecaj. Njihove riječi se šire brže i šire od riječi prosječnog građanina. Samim time, kažu kritičari, postoji demokratski disbalans jer slavne osobe dobivaju više prostora nego bi trebale.
No, utjecaj ne dolazi besplatno – on je izgrađen karijerom, radom, popularnošću. Da bismo ovo shvatili, dovoljno je ponovo pogledati primjer Arnolda Schwarzeneggera, bivši glumac koji je postao guverner Kalifornije. Njegova karizma, prepoznatljivost i status javne osobe pomogli su mu u političkoj karijeri, ali njegov uspjeh nije došao bez izbora i odgovornosti birača. Ako su glasači mogli procijeniti da je Schwarzenegger vrijedan političke funkcije, zašto bismo sumnjali u njihovu sposobnost da procjene i političku izjavu nekog drugog glumca?
MOŽE LI SLOBODA GOVORA BITI SELEKTIVNA?
Možda i najopasniji aspekt ove teze jest što podrazumijeva legalnu zabranu političkog govora na temelju zanimanja. Ovo nije samo akademsko pitanje, već direktno zadiranje u temeljna demokratska prava. Sloboda govora nije luksuz rezerviran za političke analitičare, to je osnovno građansko pravo svih ljudi. I to posebno kad je riječ o političkom govoru, koji uživa najviši stupanj zaštite.
Zamislite zakon koji kaže: „Ako si glumac – šuti o politici.“ Tko bi bio sljedeći? Aktivisti? Influenceri? Sportaši? Profesorice? Biste li pristali da vam se zabrani govoriti o politici samo zato što radite kao grafički dizajner?
POVIJEST PAMTI HRABRE, A NE TIHE
Neki od najvažnijih političkih trenutaka u povijesti nosili su glasove umjetnika. Bob Dylan, čije su pjesme bile himne protiv rata i za građanska prava. Charlie Chaplin, koji je u „Velikom diktatoru“ ismijao Hitlera usred nacističkog uspona. Nina Simone, koja je glazbom prosvjedovala protiv rasizma u Americi. Trebalo bi nam više takvih glasova, a ne manje.
Zabraniti glumcima da govore o politici znači zanijekati važnost kulturne refleksije društva. Umjetnost i zabava nisu izolirani svjetovi – oni reagiraju na društvo, oblikuju ga, tumače i komentiraju. Pjesma ili film mogu reći ono što govor u parlamentu ne može.
U konačnici, prijedlog o zabrani političkog govora slavnim osobama često je pokušaj kontrole narativa. Kada poznate osobe progovore protiv moćnih struktura, reakcija nije argument, nego pokušaj ušutkivanja. To nije problem poznatih osoba – to je problem demokracije.
Zabrana političkog izražavanja slavnih osoba zvuči kao zaštita demokracije od manipulacije – no u praksi otvara niz novih pitanja. Gdje povući granicu? Tko odlučuje tko je dovoljno informiran da smije govoriti? I zašto bismo podrazumijevali da publika nije sposobna razlučiti ozbiljan stav od površne izjave?
S druge strane, ne može se zanemariti činjenica da poznate osobe, često bez političke odgovornosti, imaju veliki doseg. Njihove izjave mogu utjecati na izbore, oblikovati javno mnijenje i stvoriti atmosferu u kojoj popularnost nadjačava argument.
Demokracija nije sterilna – ona je buka, raznolikost i ponekad nered. U takvom prostoru, slavne osobe su samo još jedan od mnogih aktera, ali pitanje je koliko utjecajan.
