Teza o kojoj raspravljamo: Treba zabraniti stvaranje sadržaja o ozbiljnim temama (poput zdravlja, financija ili politike) influencerima koji nemaju formalno obrazovanje u tim područjima, ne traži od nas da donosimo presudu o jednoj objavi niti da procjenjujemo ponašanje pojedinog influencera. Ona ide korak dalje. Umjesto izoliranih slučajeva, teza otvara pitanje sustavne zabrane takvog sadržaja. Upravo je ta razlika, između pojedinačne objave i šireg, organiziranog fenomena stvaranja i širenja sadržaja, ključna za razumijevanje cijele rasprave.

 

Na koga se zabrana odnosi

Zabrana nije usmjerena na osobu koja podijeli kako je prebrodila bolest ili kako je smanjila dugove. Takve objave su osobna iskustva, subjektivna i jasno ograničena na jednu životnu priču. Teza govori o nečemu drugom, govori o influencerima koji redovito i namjerno grade javni autoritet u područjima kao što su zdravlje, financije ili politika, a da za to nemaju verificirano stručno znanje.

Ključni kriteriji su tri: namjera, učestalost i pozicioniranje kao autoritet.
Nije važno koliko pratitelja netko ima niti kakav mu je tehnički status profila. Važno je da li se sustavno i javno postavlja kao netko čijim savjetima treba vjerovati u područjima gdje pogreška može ostaviti ozbiljne posljedice.

Sloboda govora nije apsolutna kada govor postaje sustavni alat utjecaja na ranjive ljude u područjima gdje pogreška košta zdravlje, novac ili demokratsku kulturu.

 

Zašto su ta područja posebno osjetljiva

Zdravlje, financije i politika nisu teme poput preporuke filma ili recenzije restorana. To su područja gdje pogrešna informacija ima mjerljive, konkretne i često nepopravljive posljedice. Netočan zdravstveni savjet može odvratiti osobu od odlaska liječniku. Loš financijski savjet može dovesti do gubitka ušteđevine. Dezinformacije o politici mogu narušiti sposobnost građana da glasaju na temelju stvarnih činjenica.

Upravo zato ta ista područja u fizičkom svijetu ionako podliježu strogim regulativama. Liječnici, financijski savjetnici, odvjetnici, ljekarnici, svima njima potrebna je licenca da bi smjeli raditi. Nitko ne bi puštao kirurga bez diplome u operacijsku salu samo zato što ima uvjerljiv YouTube kanal. Teza, u suštini, samo pita: “Zašto bi digitalni prostor bio iznimka od pravila koja smo inače smatrali zdravorazumskima?”

 

Što znači formalno obrazovanje

Učenici moraju definirati što smatraju formalnim obrazovanjem. Postoje dvije glavne opcije:

  • Kvalifikacijski okvir (Škola i fakultet): To su diplome koje priznaje država (npr. medicinski fakultet ili ekonomija). To je najstroža definicija.
  • Tečajevi i certifikati: To je neformalno obrazovanje. Često su to kratki programi koji ne daju stručni naziv.

Čak i bez da postoji jasna razlika, razmislite, ako se prihvati da je bilo koji tečaj dovoljan, zabrana skroz gubi smisao jer svatko može dobiti certifikat u nekoliko dana, Tako da i zbog točnosti, i zbog “duha” teze, trebam pričati o formalnom institucionalnom obrazovanju.

 

Fokus rasprave

Debata se ne smije svesti na pitanje smije li netko uopće reći što misli o cijepljenju ili tečaju eura. To bi bila kriva razina analize. Fokus je na sustavnom djelovanju, na osobama koje provode redovite javne kampanje s jasnom namjerom utjecaja. Influencer koji jednom prokomentira neku vijest nije predmet ove teze. Influencer koji tjednim serijama video sadržaja gradi javni identitet stručnjaka za metaboličke bolesti, a da nikada nije završio ništa bliže medicini od tečaja joge, to jest predmet ove teze.

 

Analogija koja može pomoći afirmaciji 

Zamislite pilota koji nema dozvolu za letenje, ali ima sto tisuća pratitelja na društvenim mrežama koji ga smatraju stručnjakom za avijaciju. Sloboda govora štiti njegovo pravo da priča o avionima. Ne štiti njegovo pravo da uzme putnike na let. Influencer bez stručnosti koji vodi sustavnu zdravstvenu kampanju nije samo slobodan govornik. On je neopremljeni pilot s putnicima na brodu.

To je, u jednoj rečenici, srž argumenta za afirmaciju ove teze. Ne radi se o cenzuri mišljenja. Radi se o odgovornosti prema ljudima koji te slušaju i koji, za razliku od tebe, nemaju alate da provjere je li ono što čuju točno.

A što radi negacija?

Negacija prije svega treba primijetiti kako analogija o pilotu koju smo maloprije koistili, nije baš idealna. Putnici u avionu nemaju izbor ugasiti avion i letjeti negdje drugdje. Oni će također gotovo sigurno umrijeti ako avion padne.

U ovoj tezi negacija bi trebala analizirati potencijalne posljedice ograničavanja govora na temelju stručnosti te razmotriti širi društveni kontekst takve politike.

Naime, posljedica praćenja influencera može biti i donošenje loših ili površnih odluka – primjerice, konzumiranje besmislenih „zdravstvenih“ savjeta poput ispijanja tople vode ili podvrgavanje estetskim zahvatima kako bi se postigao određeni izgled. U ekstremnijim slučajevima, promoviranje određenih tjelesnih ideala može pridonijeti razvoju poremećaja poput anoreksije. Međutim, negacija može naglasiti da je riječ o osobnim izborima pojedinaca. Za razliku od situacije u kojoj putnik u avionu nema kontrolu nad postupcima pilota, korisnici društvenih mreža imaju mogućnost odlučiti koga će pratiti i čije će savjete prihvatiti.

U osnovi, negacija može tvrditi da je ova teza oblik prikrivene cenzure koja se predstavlja kao briga za javno dobro. Sloboda govora, kao temeljno demokratsko pravo, ne bi smjela biti uvjetovana posjedovanjem certifikata ili diplome. Ključno pitanje koje se pritom otvara jest: tko odlučuje što se smatra „dovoljno verificiranim znanjem“ i tko kontrolira takav mehanizam?

Negacija može argumentirati da su građani sposobni kritički procjenjivati informacije te da digitalne platforme već imaju određene mehanizme za označavanje dezinformacija. Stoga bi pravo rješenje, prema ovom stajalištu, trebalo tražiti u jačanju medijske pismenosti, a ne u dodatnim zabranama.

Povijest pokazuje da su i službene institucije poput medicinskih, financijskih ili političkih u određenim trenucima širile netočne ili nepotpune informacije. Formalna titula stoga sama po sebi nije jamstvo istinitosti ili pouzdanosti tvrdnji.
Dakle, ova teza stvara potencijalno opasan presedan. Ako društvo prihvati ideju da se govor može ograničavati na temelju nedostatka formalne stručnosti, ista logika može se lako proširiti i na druga područja javnog života. Time bi se otvorio prostor za sve širu kontrolu javnog diskursa, što bi dugoročno moglo predstavljati veću prijetnju demokratskom društvu nego sam influencer bez formalne diplome.