Glasovi iz dijaspore: Trebaju li imati utjecaj na politiku RH?

Može li netko tko ne živi u Hrvatskoj odlučivati o njenoj budućnosti? U ovom članku otvaramo niz važnih pitanja o demokraciji, pravima građana i političkom utjecaju iseljenika.

Tko su državljani?

Državljanin je osoba koja ima pravnu povezanost s određenom državom, što joj daje posebna prava i obveze. To je temeljni pravni status koji osobi omogućuje puno sudjelovanje u političkom, društvenom i gospodarskom životu zemlje. Državljani imaju pravo glasati na izborima, služiti u državnim službama, posjedovati putovnicu te uživati diplomatsku zaštitu svoje države kad su u inozemstvu. Istovremeno, državljani imaju i određene obveze prema državi, poput plaćanja poreza (osim u određenim slučajevima), služenja vojnog roka (ako opet postane obvezno), te poštivanja zakona zemlje.

Stjecanje hrvatskog državljanstva regulirano je Zakonom o hrvatskom državljanstvu, a moguće je kroz nekoliko glavnih načina. Osobe mogu postati hrvatski državljani po podrijetlu, ako im je barem jedan roditelj Hrvat, neovisno o mjestu rođenja, dok djeca rođena u Hrvatskoj automatski mogu dobiti državljanstvo, nevezano za status roditelja.

Hrvatsko državljanstvo može se steći i naturalizacijom, pod uvjetom da osoba ima stalni boravak u Hrvatskoj najmanje osam godina, poznaje hrvatski jezik i kulturu te ne predstavlja sigurnosnu prijetnju. Postoje i olakšani uvjeti za iseljenike, njihove potomke te osobe koje dokažu pripadnost hrvatskom narodu, primjerice kroz podrijetlo, prezime ili angažman u hrvatskim institucijama. Također, strani državljani u braku s Hrvatom mogu podnijeti zahtjev za državljanstvo, ali moraju imati najmanje dvije godine prijavljenog boravka u Hrvatskoj.

Hrvatski državljani koji žive u inozemstvu trenutačno imaju jednaka ustavna prava kao i građani koji žive u Hrvatskoj, uključujući pravo glasa. Prema Ustavu Republike Hrvatske, državljanstvo ne ovisi o mjestu prebivališta, što znači da svi državljani, bez obzira gdje živjeli, imaju pravo sudjelovati u političkom životu svoje domovine. Ovo pravo temelji se na ideji da nacionalna pripadnost i državljanstvo nose određene političke obveze i privilegije, neovisno o tome gdje osoba trenutačno boravi.

Državljanin – porezni obveznik – glasač, koja je razlika?

Za pitanje glasovanja u dijaspori važno je vrlo jasno razlikovati neke od kategorija koje se pojavljuju a vezane su za odnos prava (što nam država garantira) i obaveza (što država zahtijeva od nas). Glavno pravo u našoj debati je pravo glasa, a glavna obaveza koja se pojavljuje je obaveza plaćanja poreza.

Što je glavna rasprava?

Kada razmišljamo o tome tko smije glasati na izborima u Hrvatskoj, stvari postaju pomalo zamršene. Zašto? Zato što različiti ljudi imaju različite veze s Hrvatskom, a različite se kategorije građana preklapaju i razlikuju u svojim pravima i odgovornostima prema državi

Pogledajmo prvo ljude koji žive u Hrvatskoj. Oni tu rade, plaćaju poreze i žive sa svim odlukama koje vlada donese. Ako vlada odluči povećati cijenu struje ili promijeniti pravila o školovanju, to utječe na njihov svakodnevni život. Neki od tih ljudi su hrvatski državljani i mogu glasati, a neki koji nisu državljani – iako žive ovdje, rade i plaćaju poreze.

S druge strane, imamo Hrvate koji žive u drugim zemljama – to zovemo dijaspora. Oni možda vole Hrvatsku, prate što se događa i osjećaju povezanost s domovinom. Ali ne žive ovdje. Ne plaćaju poreze u Hrvatskoj i vladine odluke ne utječu na njihov svakodnevni život. Ipak, ako imaju hrvatsko državljanstvo, oni smiju glasati.

I tu dolazimo do zanimljive situacije: netko tko živi u Hrvatskoj i plaća poreze možda ne smije glasati (jer nema hrvatsko državljanstvo), dok netko tko nikad nije živio u Hrvatskoj i ne plaća ovdje poreze smije glasati (jer ima hrvatsko državljanstvo).

To nas dovodi do važnog pitanja: je li to pošteno? Tko bi zapravo trebao imati pravo odlučivati o tome što će se događati u Hrvatskoj – samo oni koji tu žive, ili svi koji imaju hrvatsko državljanstvo, bez obzira gdje žive?

Zašto je to važno?

Zamislimo 5 različitih osob:

Kroz ovu debatu propitujemo tri važna pitanja za prava i živote ovih ljudi:

Sva su ova pitanja vezana uz glavni problem – iz čega uopće proizlaze politička prava? Kroz povijest smo vidjeli različite odgovore – nekad su politička prava imali samo zemljoposjednici, nekad samo muškarci, ponegdje samo ljudi određenih kategorija, a danas većinom govorimo o općem pravu glasa. Ali pitanje i dalje ostaje – dobivamo li politička prava zato što smo članovi neke zajednice (državljani), zato što doprinosimo toj zajednici (plaćamo poreze), ili zato što živimo s posljedicama političkih odluka (rezidenti)? Koja je kombinacija najpravednija? Najbolja za državu? Najbolja za građane? Postoje li konflikti između odgovora na ta pitanja?

Kako je započelo glasanje iz dijaspore? 

Pravo glasa za iseljenike uvedeno je početkom 1990-ih, nakon osamostaljenja Hrvatske. U to vrijeme, mnogi Hrvati koji su živjeli izvan domovine, osobito oni iz BiH i drugih dijelova svijeta, aktivno su sudjelovali u političkom životu Hrvatske. Postojala je snažna simbolička dimenzija za ovu odluku. Davanje prava glasa dijaspori bio je način da se pokaže kako nova država uključuje “sve Hrvate”, bez obzira gdje žive. To je bilo posebno važno u kontekstu raspada Jugoslavije, gdje se Hrvatska željela definirati kao nacionalna država hrvatskog naroda. No tu je bila i praktična dimenzija. Hrvatska dijaspora je tijekom rata pružala značajnu financijsku i političku podršku. Mnogi su lobirali u svojim zemljama za priznanje Hrvatske i slali humanitarnu pomoć. Davanje političkih prava bilo je način da se prepozna taj doprinos, održi veza sa tom zajednicom i nekim dugoročnim planovima, potakne povratak ili ulaganje u Hrvatsku.

Tijekom godina, glasanje iz dijaspore bilo je tema brojnih rasprava zbog pitanja o utjecaju koje ono ima na rezultate izbora, pristupačnosti biračkih mjesta i političke reprezentacije dijaspore u Hrvatskom saboru. 

Birači iz dijaspore svoje glasove daju unutar 11. izborne jedinice, koja je posebno namijenjena Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Za razliku od ostalih izbornih jedinica, koje su teritorijalno definirane unutar zemlje i imaju fiksan broj zastupnika, broj mandata dodijeljen 11. izbornoj jedinici varira ovisno o izlaznosti birača u dijaspori, ali je broj 2010. godine ograničen na maksimalno tri zastupnika u Hrvatskom saboru. U izborima za predsjednika ili predsjednicu RH nema izbornih jednici, svi državljanii glasuju u istoj jedinici uz ista prava.

Imaju li glasovi iz dijaspore utjecaj na živote državljana koji žive u Hrvatskoj?

Jednostavno, imaju. Iako 11. Izborna jedinica doprinosi u sabor samo 3 mandata (od 151), trenutačna je Vlada u zadnja dva mandata vrlo često imala većinu od samo jednog ili dva glasa u saboru. Sva tri glasa zastupnika iz dijaspore podupiru aktualnu vladu, a to znači da su svi zakoni, svi imenovani ministri unazad nekoliko godina izravno odlučeni glasovima dijaspore. 2014. Godine, U drugom krugu predsjedničkih izbora pobijedila je Kolinda Grabar-Kitarović s 32.509 glasova više od Ive Josipovića. Udio glasova dijaspore nije bio presudan za njenu pobjedu, ali uzmemo li da više od 150.000 državljana izvan Hrvatske ima pravo glasa, vidljivo je da bi mogli biti presudni. Ovo je pogotovo zanimljivo jer je većina hrvatskih iseljenika i Hrvata u BiH tradicionalno podržavala određene političke opcije, posebno one koje su naglašavale nacionalna pitanja, i to najčešće dvotrećinskim većinama.

A možemo reći i da nemaju. Unatoč tome što je glas predstavnika dijaspore ključan u zadnja dva mandata, prije toga zapravo nisu bili toliko presudni, ali isto tako, teško je zamisliti kako vladajuća većina ne bi na neki način uspjela sakupiti još dva tri glasa u saboru. Ukratko, glasovi dijaspore u saboru jesu prednost od tri glasa za desne opcije, ali jako je teško iskreno tvrditi da su oni napravili ključnu prevagu. U konačnici, možda su samo malo olakšali pregovore desnim opcijama.

I sad ono najvažnije, za našu debatu – kada raspravljamo o temeljnim demokratskim pravima, poput prava glasa, ključno je odvojiti samo pravo od načina na koji se ono koristi. Zamislite da nekome kažemo da ne smije glasati jer “pogrešno” glasa? Gledamo li recentne izbore to možda zvuči primamljivo, ali to bi bilo potpuno suprotno osnovnim načelima demokracije. Demokratski sustav se temelji na ideji da svaki građanin ima jednako pravo sudjelovati u političkom procesu, bez obzira na svoje političke stavove ili preferencije. Kada se duboko ne slažemo s time kako izbori završe, to je teško, ali povijesno, sve druge opcije biranja vlasti su ispadala puno gore za prosječnog građanina.

Pitanje treba li dijaspora imati pravo glasa mora se razmatrati kroz prizmu demokratskih načela, odnosa države i građana, te prirode političke zajednice. Možemo raspravljati o tome trebaju li ljudi koji ne žive u Hrvatskoj i ne plaćaju poreze imati pravo odlučivati o njenoj budućnosti. Možemo raspravljati o tome da je Hrvatska mala i da je važno da je vrlo čvrsto povezana sa dijasporom. Možemo razgovarati o tome je li pravedno da netko tko ne živi s posljedicama svojih odluka ima jednaku težinu glasa kao netko tko živi u Hrvatskoj. To su legitimna pitanja koja se tiču same prirode demokracije i političke zajednice.

Međutim, činjenica da dijaspora tradicionalno glasa za određene političke opcije ne smije biti dio te rasprave. Kad bismo dozvolili da politički izbori građana utječu na njihovo pravo glasa, otvorili bismo vrata manipulaciji i diskriminaciji koja bi mogla ugroziti samu srž demokratskog sustava. Treba li Istra imati manje prava jer jedini glasuju za IDS? Ili Slavonija jer non stop glasa za HDZ? Ili Međimurje za HNS (i sve njegove fragmente)?

Demokratsko društvo mora štititi pravo glasa svih svojih građana koji na njega imaju pravo, bez obzira slažemo li se s načinom na koji ga koriste ili ne. Ono o čemu raspravljamo je na temelju kojeg principa oni to pravo smiju imati.

Kako glasovanje utječe na građane?

Kada govorimo o utjecaju glasovanja na različite skupine građana, moramo razumjeti složenu mrežu odnosa između onih koji žive u Hrvatskoj i hrvatske dijaspore. Ovo nije jednostavno pitanje “unutra ili vani” – stvarnost je mnogo složenija.

Za građane koji žive u Hrvatskoj, utjecaj glasovanja je izravan i svakodnevan. Svako jutro kada upale svjetlo, cijena struje koju plaćaju rezultat je političkih odluka. Kada odvedu dijete liječniku, kvaliteta zdravstvene skrbi koju prime izravno ovisi o odlukama vlade. Kada im taj liječnik kaže da će na red za pregled stići za 16 mjeseci, to je posljedica odluka vlade. Kada plate račun u trgovini, PDV koji plaćaju određen je glasovima u Saboru. Kada u njihovom kvartu netko bez problema vozi 70 km/h iako je limit 30 km/h to je posljednica odluka vlade i njenog odnosa prema poštivanju zakona. Još ako pritom taj netko puca iz pištolja jer se tako slavi, to je posljedica odnosa vlade prema posjedovanju oružja. Njihov život je potpuno uronjen u posljedice političkih odluka – svaki dan, svaki sat, bez obzira kako, koliko i glasuju li uopće.

S druge strane, život hrvatskih iseljenika ima drugačiju, ali također značajnu vezu s hrvatskom politikom. No zamislimo hrvatsku obitelj u Njemačkoj koja razmišlja o povratku – njihova odluka može ovisiti o tome hoće li im se priznati njemačke diplome, kakve će poticaje dobiti za pokretanje posla, kako će im se računati godine staža. Ili uzmimo primjer mladog Hrvata u Australiji koji želi održati vezu s domovinom svojih roditelja – njegovo iskustvo s Hrvatskom često počinje i završava u konzulatu, čije funkcioniranje ovisi o odlukama hrvatske vlade.

Međutim, postoji ključna razlika u dubini i širini utjecaja političkih odluka. Pristupačnost liječnika, cijena hrane, količina oružja na slavlju pojedinih ministara izravna je posljedica odluka vlade njihove matične zemlje, one vlade kojoj plaćaju porez. Kada HR Sabor izglasa novi zakon o komunalnim naknadama, svaki građanin u Hrvatskoj to osjeti na svom računu sljedeći mjesec. Kada se promijeni zdravstvena politika, svaki stanovnik Hrvatske to doživljava u čekaonici svoje lokalne ambulante. Za iseljenike, utjecaj političkih odluka je često uži i specifičniji – vezan uz posebna područja poput državljanstva, diplomatskih odnosa ili uvjeta povratka. Osim što, ako se još sjećate primjera Marije, neki iseljenici nisu zapravo iseljenici, nego su Hrvati koji žive odmah uz Hrvatsku i još su uvijek vrlo vezani za Hrvatsku.

I o čemu mi onda raspravljamo?

Ova razlika u intenzitetu i širini utjecaja političkih odluka i pravu glasa dijaspore, otvara nekoliko temeljnih pitanja koja zadiru u samu srž demokratskog odlučivanja.

Sva ova pitanja vezana su za temeljna pitanja naše teze – kako i prema kojim vrijednostima uravnotežiti različite osnove političkog života: svakodnevni život pod zakonima, povijesnu pripadnost zajednici, doprinos njenom stvaranju i održavanju, te trenutnu izloženost posljedicama političkih odluka.