
- Prisutnost lažnih vijesti u javnom prostoru je iznimna, i problem širenja lažnih vijesti putem interneta osviješten je sa samim začetkom interneta, a još uvijek ne nalazimo načine da se s njime u potpunosti borimo.
- Najčešći način borbe protiv lažnih vijesti je demant, to jest opovrgavanje lažnih vijesti. To je ujedno i najgori način borbe protiv lažnih vijesti i često dovodi do još većeg širenja originalne misinformacije.
- U RH već postoje zakonski okviri koji bi se mogli smatrati kažnjavanjem lažnih vijesti, poput zabrane klevete.
- Bitan faktor u borbi protiv lažnih vijesti je način na koji mi kao pojedinci konzumiramo vijesti. Problem lažnih vijesti je preslika problema manjka kritičkog razmišljanja
Rasprava s publikom vodila se oko nekoliko ključnih pitanja:
- Kako prepoznati lažne vijesti? Gotovo bilo tko može napraviti internetsku stranicu koja izgleda kao autentični novinski portal i tamo plasirati vijesti koje želi. S druge strane etablirani novinski portali često objavljuju informacije iz nepouzdanih izvora ili s naslovima koji navode na zaključke drugačije od vijesti u samom tekstu članku. Publika je sa stručnjacima raspravljala koje korake treba poduzeti kada se suočimo s vijesti, da bismo prepoznali je li istinita ili ne.
- Kad lažna vijest jednom izađe, je li već prekasno za njeno suzbijanje? Ovdje se raspravljalo o tome može li se bilo što zapravo trajno izbrisati s interneta, i ako može, je li prekasno već kad je informacija plasirana i određen broj ljudi je u nju povjerovao.
- Može li se kažnjavanje širenja lažnih vijesti koristiti za cenzuru medija? Uvijek postoji strah od toga da onaj kome se da moć da određuje što je istinito a što ne, tu moć iskoristi za svoju korist. Ovdje se raspravljalo o vjerojatnosti da vlasti, društvene platforme, ili organizacije koje se predstavljaju kao “fact-checker-i” iskorite svoju poziciju za promicanje određenih, a zatiranje drugih agenda.
- Treba li stalno biti na oprezu zbog lažnih vijesti? Budući da se više puta tijekom rasprave stavila pažnja na to kako pojedinci pristupaju vijestima, postavilo se pitanje bi li smo stalno trebali biti u srahu od toga da je informacija koju smo pročitali netočna? Je li moguće, ili dobro, živjeti u stalnom nepovjerenju, ili bi država trebal napraviti nešto da nas od toga zaštiti?
Rasprava je završila ovim zaključcima:
- Postoji niz načina putem kojih pojedinci mogu provjeriti vjerodostojnost vijesti koje čitaju. Od toga da članak iz kojeg žele isčitati neku informaciju otvore i pročitaju do kraja, to jest da nužno ne vjeruju samom naslovu teksta. Do toga da provjeravaju izvore informacija u datim člancima. Dolazi li informacija iz službene novinske agencije, je li autor članka potpisan i ima li drugoe objavljene vjerodostojne članke? Je li izvor informacije uopće naveden u članku? Ako se pitamo ova pitanja doći ćemo do više vjerodostojnih informacija.
- Iako informacije brzo putuju i nikad ih ne možemo potpuo suzbiti, bolje ih je demantirati, i maknuti s relevantnih novinskih portala nego ne napraviti ništa.
- Određena kontrola informacija od strane države i društvenih platformi već postoji no i dalje su nam dostupne informacije koje bi mogle naškoditi interesu tih aktera. Paralelno organizacijama koje se bave provjerom istinitosti informacija, postoje i organizacije koje se bore protiv cenzure, te u RH postoji osjećaj da sloboda medija u određenoj mjeri postoji.
- Nemoguće je funkcionirati u društvu ako smo stalno nepovjerljivi prema svim informacijama koje susrećemo. Kritičnost pojedinaca treba imati mjeru, a država i drugi akteri trebali bi uložiti napore da se lažne vijesti maknu iz javnog prostora.
Projekt “𝗡𝗔𝗧𝗢 𝘀𝗽𝗶𝗸𝗮𝗼𝗻𝗶𝗰𝗮” provodimo u partnerstvu s Zagreb Student Debate Forum, uz financijsku podršku NATO-a. Projekt provodimo u sklopu našeg programa #𝗭𝗮𝗷𝗲𝗱𝗻𝗼.
Autorica: Viktoria Zorić
1. Zakonski okviri koji postoje unutar RH za suzbijanje lažnih vijesti su dobri, no fali pravodobna reakcija zakonskih tijela. Potrebno je ubrzati kazneni proces kako bi se misinformacije što prije maknule iz javnog prostora i njihova šteta čim više suzbila.
2. Potrebno je uvođenje programa razvijanja kritičkog mišljenja u obrazovni sustav, bilo kroz zaseban predmet ili kroz svu predmetnu nastavu. Pojedinci koji mogu kritički pristupiti svijetu oko sebe, mogu se znatno bolje snaći u moru informacija i misinformacija prisutnih u javnom prostoru.
3. Potrebna je daljnja regulacija platformi putem kojih konzumiramo vijesti, poput društvenih mreža. One su danas glavni moderatori u raspravi o točnosti informacija, ali su ujedno i privatna poduzeća sa svojim posebnim interesima, i to predstavlja rizik za društvo.