Kurikularna reforma iznijela je na površinu brojna pitanja i probleme u vezi hrvatskog obrazovnog sustava. Jedno od pitanja koje je i dalje ostalo nejasno je hoće li roditelji imati utjecaj na gradivo koje njihova djeca uče u školama – ima li potrebe za davanjem takve slobode i kako će to utjecati na obrazovni sustav. Upravo iz toga razloga, odlučili smo vidjeti koji su stavovi naših debatanata po pitanju ovog problema.

KP format je po svojoj definiciji vrijednosni format što znači da se u njemu pitamo zašto na načelnoj razini treba provesti tezu, odnosno, s negacijskog stajališta, zašto ju ne treba provesti.

U KP debati ne moramo planom rješavati neki problem koji je uočen kao ključan razlog afirmiranja odnosno negiranja teze. Zbog toga u debati na tezu „Treba uvesti školske uniforme“ za argumentaciju nije bitno hoće li učenice nositi hlače ili suknje ili od kakvog su materijala uniforme, nego zašto bi na načelnoj razini svi učenici trebali biti jednako odjeveni, odnosno zašto ne bi trebali biti jednako odjeveni. Sukladno tome, u debati na tezu „Roditelji bi trebali odlučivati o gradivu koje njihova djeca uče u školama“, nije važno kojeg je tipa gradivo o kojem roditelji odlučuju tj. jesu li u pitanju određena poglavlja postojećih predmeta (pr. podučavanje isključivo o kreacionizmu umjesto o evoluciji), uvođenje novih predmeta ili isključivanje predmeta iz kurikuluma (pr. zdravstveni odgoj) ili usmjeravanje učenika odabirom skupina predmeta (pr. stavljanje naglaska na strane jezike, a smanjenje broja sati biologije i kemije). Neovisno o tipu gradiva o kojem roditelji odlučuju, argumentacija ostaje ista zato što se debata vodi oko razloga zbog kojih roditelji trebaju ili ne trebaju odlučivati.
Tako i u ovoj tezi nije bitno kako će točno funkcionirati uključenost roditelja u odabir školskog programa već imaju li se roditelji uopće pravo miješati u školski sustav.

Prilikom analize teze, ključno je prepoznati na koga se sve teza odnosi. U tezi „Roditelji bi trebali odlučivati o gradivu koje njihova djeca uče u školama“ jasno je da su roditelji jedna od grupa o kojima se može raspravljati, ali se moramo zapitati na koga sve njihove odluke o gradivu mogu utjecati. Naš zadatak je prilikom analiziranja teze, zapitati se i kako ova odluka utječe na same učenike i na školski sustav. Narušava li se ovime cilj škole kao neovisne obrazovne ustanove ili nam je važnije pravo roditelja na slobodu odgoja svoje djece?

Afirmacijska strana može primjerice izabrati raspravljati o tome kako su roditelji odgovorni za svoju djecu i kako zbog te odgovornosti moraju moći imati utjecaj na sustav koji u tolikoj mjeri formira njihovu osobnost. Škola nije samo obrazovna ustanova, već i odgojna, samim time su roditelji prvi koje se treba pitati na koji način žele da se škola ophodi prema njihovoj djeci jer odgoj i obrazovanje jedan su od ključnih faktora koji utječu na poglede na svijet, stavove i vjerovanja.

S druge strane, negacija može tvrditi da je škola odgojno-obrazovna institucija dužna pružiti učenicima sve znanje koje im je potrebno kako bi postali funkcionalni, cjeloviti članovi društva te da roditelji ne smiju moći zakinuti to obrazovanje. Trebamo se zapitati kako se sada bira gradivo koje se podučava u školama, tko ga sastavlja i prema kojem kriteriju se bira što će se učiti, a što ne.

Ukratko pitanje ove debate je trebamo li se voditi pravom na slobodu odgoja prilikom formiranja obrazovnog sustava ili bi nam primaran kriterij trebao biti mišljenje struke pa makar to narušavalo prava i slobode. Jesu li osobe koje sastavljaju kurikulum uvijek u pravu i poznaju li bolje mogućnosti djece od njihovih samih roditelja?