Govoreći praktično i kao građanin, za razliku od onih koji sebe nazivaju protivnicima svake vlade, ja ne tražim trenutačno ukidanje vlade, nego trenutačno bolju vladu. Neka svatko obznani kakva bi vlada izazivala njegovo poštovanje, i to će biti jedan korak prema njenom zasnivanju. ……
Zar ne može biti vlade u kojoj o ispravnom i pogrešnom praktički ne odlučuju većine, nego savjest? … Mora li građanin ikad makar načas, ili i u najmanjoj mjeri, ustupiti svoju savjest zakonodavcu? Zašto onda svatko ima savjest?
Držim da bismo najprije trebali biti ljudi, a tek zatim podanici. Nije poželjno gajiti poštovanje spram zakona toliko kao prema pravednosti. Jedina obveza koju imam pravo usvojiti jest ta da u svako vrijeme činim ono što smatram ispravnim. S pravom se kaže da udruženja nemaju savjest; no udruženje savjesnih ljudi jest udruženje sa savješću. Zakon nikad nije ljude učinio ni trunčicu pravednijima; zahvaljujući pak tome što ga poštuju, čak se i dobrohotni svakodnevno pretvaraju u dionike nepravde.
Henry David Thoreau (1817.-1862.)
Ovo je ulomak iz eseja “Građanski neposluh” Henrya Davida Thoreaua američkog pisca i filozofa. On jasno ilustrira zašto prema njegovom mišljenju postoji potreba za građanskim neposluhom.
Svi građani, naime, žive u društvu ovisnom o pravilima. Pravila nas obvezuju – ona nam govore što smijemo napraviti te kako nešto smijemo napraviti. Svi koji živimo u državi složili smo se da je dobro da imamo pravila, kako bismo svi imali jasnu ideju što se smije, što je poželjno i što je zabranjeno.
Na državnoj razini pravila se zovu zakoni, na lokalnoj to mogu biti različite uredbe, dok je u školi to kućni ili školski red. Ako pristajemo biti dio zajednice (države/grada/škole), onda pristajemo na pravila sudjelovanja.
Problem nastaje u tome što pravila određuje većina. Nije moguće da svatko ima svoja pravila – to je isto kao da ih ni nema. Znači, svatko od nas će u nekom trenutku morati slijediti pravila koja nije sam odredio, možda čak na njih ni ne pristaje. Ako se radi o pravilu da moramo preći cestu samo preko pješačkog prijelaza iako nam je brže samo pretrčati cestu, onda još nekako to možemo i shvatiti. Promet je sigurniji kad pješaci ne trče po cesti gdje god požele.
No, nekada se radi o stvarima koje su nam puno bliže srcu, puno važnije i prema kojima imamo puno više osjećaja i za koje smatramo da je duboko nepravedno što takva pravila uopće postoje. U društvu u kojem smo svi rekli da ne kršimo pravila i da je važno da slijedimo zakone, postavlja se pitanje kako reagirati na upravo takva pravila. U demokratskim su društvima čekanje izbora, slanje molbi i pisanje peticija samo su neke od opcija. Zbog postojanja mogućnost da sve naše molbe jednostavno budu odbijene, peticije neuspješne, a da izbore nemamo vremena čekati jer je pravilo toliko nepravedno da ne želimo ići protiv svoje savjesti dvije ili tri godine kako bi dočekali izbore, postavlja se pitanje kako se onda pobuniti bez da “odbacimo” sustav pravila, bez da “odbacimo” društvo?
U ovom slučaju dolazimo do ideje građanskog neposluha, svjesnog kršenja pravila uz svjesno prihvaćanje kazne i posljedica. Kršenjem pravila pokazujemo da ne želimo slijediti nešto što smatramo nepravednim, prihvaćanjem kazne pokazujemo da vjerujemo i poštujemo sustav.
Ljudi koji podržavaju građanski neposluh smatraju da bi svi građani morali moći odabrati da ne slijede pravila ako smatraju da su ona duboko pogrešna i ako prihvaćaju da kršenje pravila ima svoje posljedice.
Jedan primjer građanskog neposluha na kojeg se pozivaju dogodio se prije šezdeset godina kada su građani crne boje kože u Americi namjerno odlazili u restorane namijenjene samo za bijelce. Oni su prihvaćali kaznu koja je slijedila, ali su jasno htjeli poručiti da imaju pravo doći i sjesti svugdje gdje smiju i bijelci. Nakon godina ovakvih i sličnih akcija promjene su postignute. Rosa Parks je postala ikona pokreta za građanska prava kada je kao sitna mlada žena mirno sjedila u autobusu na mjestu namijenjenom za bijelce iako su na nju vikali značajno krupniji putnici, a kasnije i policajci koji su je zbog tog prekršaja na kraju i uhitili.
Nama bliži primjer su aktualni događaji u Zagrebu gdje građani namjerno i suprotno pravilima ulaze na gradilište i nenasilno ometaju radove u jednom parku jer smatraju krivim što se, prema njihovom mišljenju, park uništava. Ako smatramo da oni na to nemaju pravo, ti bi građani bi morali pričekati izbore ili sudski postupak, a dok bi to dočekali svo bi drveće već bilo posječeno i trava betonirana. Njihova borba za ono što smatraju pravednim i dobrim na taj način jednostavno nema smisla.
Oni koji se protive građanskom neposluhu tvrde da se njime narušava temeljni demokratski princip vladavine zakona. Vladavina zakona, odnosno postavljanje zakona iznad volje pojedinaca ili skupina, je način na koji se društvo štiti od samovolje pojedinaca i održava se red koji svima podjednako omogućuje dovoljno dobre uvjete života. Slobodno šećemo ulicom jer znamo da smo kao društvo odlučili da onaj tko je jači od nas ne smije samo na temelju svoje volje uzeti nešto što pripada nama, a ne njemu. To je pravilo. Ono ima smisla ako vrijedi za sve i ako ga se svi pridržavamo. Građanski neposluh je u suprotnosti s ovim principom.
Činom građanskog neposluha pojedinci se postavljaju u poziciju koja je iznad zakona, opravdavajući to borbom za neki viši cilj, odnosno protiv neke odluke koju smatraju duboko nepravednom.
Međutim, kršeći zakon oni nužno narušavaju jedan od glavnih principa tog istog društva za koje se žele boriti – princip da se u demokraciji promjene mogu ostvariti upravo zakonitim putem. Dakle, oni svoje manjinske interese, iako nije riječ o njihovom osobnom probitku, stavljaju iznad zakona. Tako se građanskim neposluhom dovodi u pitanje vladavina zakona i time ugrožava opće načelo koje štiti prava svih u demokraciji. Zamislimo situaciju u školi gdje svi pišemo neki test, ali netko smatra da je njegova ocjena nepravedna te na temelju toga može birati hoće li ta ocjena biti upisana u imenik ili neće. Ako se to dogodi jednom, nikome ništa. Ali, ako kažemo da je to opravdano, to znači da svatko može birati hoće li se ocjena upisati, što bi kroz par dana značilo da ocjene više nemaju nikakvog smisla.
Drugo, građanski neposluh bi možda i bio opravdan, čak i pod cijenu kršenja zakona, kad bi on bio jedini način da se dođe do promjena politika koje građani smatraju nepravednima. Međutim, budući da upravo demokracija nudi zakonite mehanizme borbe za prava i participacije građana u odlučivanju, kao što su legalni prosvjed, peticija, zagovaranje ideja u medijima i drugo, šteta koju se čini građanskim neposluhom ne može se opravdati, smatraju njegovi protivnici. Iako je građanski neposluh po definiciji miran i nenasilan čin, on svejedno krši zakon koji služi tome da bi u zajedničkom životu bilo više reda.