Zamislite dvije mlade osobe koje se prijavljuju za svoj prvi posao. Prva je završila školu s odličnim ocjenama. Druga je imala nešto slabije ocjene, ali tijekom razgovora za posao dobro komunicira, postavlja relevantna pitanja, brzo razumije zadatak i pokazuje da zna surađivati s drugima.

Koga biste zaposlili?

Kada mlada osoba tek izlazi iz škole, često nema nekoliko godina radnog iskustva, velik broj prethodnih poslova ili dugačak životopis na temelju kojeg poslodavac može procijeniti kako će raditi. Školske ocjene zato mogu biti jedan od rijetkih dostupnih pokazatelja njezina dosadašnjeg rada. Ali koliko nam ocjene zapravo govore o tome kakav će netko biti zaposlenik?

Upravo je to pitanje ove debate.

ŠTO POSLODAVAC ZAPRAVO TRAŽI?

Za gotovo svaki posao potrebna su određena stručna znanja i vještine. Kuhar mora znati pripremiti hranu, elektrotehničar razumjeti električne sustave, a osoba koja radi u računovodstvu mora poznavati pravila i postupke svojeg posla. No na radnom mjestu rijetko koristimo samo stručna znanja.

Moramo komunicirati s kolegama i korisnicima, organizirati svoje vrijeme, rješavati probleme, reagirati na neočekivane situacije, učiti nove stvari i surađivati s drugim ljudima. To su transverzalne vještine – vještine koje možemo koristiti u različitim zanimanjima i životnim situacijama. Među njima su komunikacija, timski rad, kritičko mišljenje, rješavanje problema, prilagodljivost, samostalnost i organizacijske vještine. Analize tržišta rada pokazuju da se takve vještine redovito pojavljuju među zahtjevima poslodavaca. OECD-ova analiza oglasa za posao, primjerice, pokazala je veliku potražnju za komunikacijskim, organizacijskim i timskim vještinama.

To ipak ne znači da školske ocjene nemaju vrijednost. Ocjene mogu pokazivati koliko je učenik uspješno savladao određene sadržaje, ali mogu poslodavcu govoriti i nešto o njegovoj ustrajnosti, organiziranosti i sposobnosti ispunjavanja obveza.

Pitanje ove debate zato nije trebaju li poslodavci potpuno zanemariti ocjene. Pitanje je: Kada zapošljavaju mladu osobu s malo ili bez radnog iskustva, trebaju li poslodavci veću važnost dati tome kako osoba komunicira, surađuje, razmišlja i rješava probleme nego ocjenama koje je ostvarila tijekom školovanja?

DEBATNI SLUČAJ AFIRMACIJE

1. Ocjene ne pokazuju kako će se osoba ponašati u stvarnoj radnoj situaciji

Pretpostavka: poslodavcu je najvažnije procijeniti koliko će osoba uspješno obavljati posao.

Objašnjenje: školske ocjene nastaju u specifičnom okruženju. Učenik sluša nastavu, uči određeno gradivo, piše ispite, odgovara i izvršava školske zadatke. Radno mjesto funkcionira drugačije. Zaposlenik može dobiti problem za koji ne postoji unaprijed naučen odgovor. Mora razgovarati s nezadovoljnim korisnikom, zatražiti pomoć kolege, prilagoditi se promjeni plana ili samostalno odlučiti što treba napraviti. Osoba može biti vrlo uspješna u učenju i polaganju ispita, a istovremeno imati poteškoća s takvim situacijama. Zbog toga bi poslodavcu trebalo biti važnije kako kandidat koristi svoje znanje i reagira u stvarnim situacijama nego kakvu je prosječnu ocjenu imao u školi.

Primjer: dvije osobe prijavljuju se za posao u hotelu. Prva ima odlične ocjene, ali na razgovoru teško objašnjava svoje ideje i ne zna kako bi reagirala kada joj gost postavi pitanje na koje ne zna odgovor. Druga ima vrlo dobre, ali ne odlične ocjene. Kada dobije isti primjer, kaže da bi najprije saslušala gosta, provjerila informacije koje ne zna i po potrebi zatražila pomoć kolege. Za svakodnevni rad s gostima upravo takav način razmišljanja može biti važniji od razlike između dvije školske ocjene.

Zaključak: ako poslodavac želi procijeniti kako će osoba funkcionirati na poslu, treba veću važnost dati vještinama koje se na tom poslu stvarno koriste.

2. Mladi nemaju jednake uvjete za postizanje dobrih ocjena

Pretpostavka: školska ocjena nije savršena mjera sposobnosti ili potencijala mlade osobe.

Objašnjenje: na školski uspjeh mogu utjecati brojni čimbenici. Neki učenici imaju više podrške kod kuće, mogućnost instrukcija, bolje uvjete za učenje ili jednostavno lakše funkcioniraju u sustavu pisanih i usmenih provjera. Drugi možda istovremeno rade, imaju obiteljske obveze ili se jednostavno bolje snalaze u praktičnim nego u klasičnim školskim zadacima. Ako poslodavac daje veliku važnost ocjenama, može eliminirati kandidata koji bi zapravo vrlo dobro obavljao posao. Procjena transverzalnih vještina kroz razgovor, praktični zadatak ili simulaciju radne situacije može kandidatu dati dodatnu priliku pokazati što zna i može.

Primjer: učenik tijekom škole ima prosječne ocjene, ali volontira na događanjima, pomaže organizirati aktivnosti i dobro komunicira s različitim ljudima. Drugi kandidat ima bolji školski prosjek, ali nikada nije bio u situaciji u kojoj mora samostalno organizirati zadatak ili surađivati s većom grupom ljudi. Ako gledamo samo ocjene, prvi kandidat može biti eliminiran prije nego što dobije priliku pokazati vještine koje su za konkretan posao vrlo relevantne.

Zaključak: veće vrednovanje transverzalnih vještina omogućuje poslodavcu da prepozna potencijal mladih ljudi koji nije potpuno vidljiv iz njihovih školskih rezultata.

3. Stručna znanja mogu se dodatno učiti, ali način rada važan je od prvog dana

Pretpostavka: od mladih ljudi koji dolaze na svoj prvi posao nije realistično očekivati da već znaju sve.

Objašnjenje: čak i osoba koja je završila odgovarajuću školu mora naučiti kako funkcionira konkretno radno mjesto. Tvrtke koriste različite programe, opremu, pravila i postupke. Novi zaposlenik mora upoznati kolege, organizaciju rada i očekivanja poslodavca. Zato je važna sposobnost učenja. Osoba koja zna postaviti pitanje, prihvatiti povratnu informaciju, priznati da nešto ne zna i zatim pronaći rješenje može relativno brzo nadograditi svoje stručno znanje. Poslodavcu zato može biti korisnije zaposliti osobu koja pokazuje potencijal za učenje i prilagodbu nego kandidata koji trenutno ima više znanja, ali se teško prilagođava novim situacijama.

Primjer: mladi računalni tehničar možda nikada nije koristio program koji koristi njegov novi poslodavac. Njegova školska ocjena ne govori nužno koliko će brzo naučiti novi sustav. Ako zna samostalno tražiti informacije, postavljati pitanja i koristiti povratnu informaciju, može vrlo brzo nadoknaditi ono što ne zna.

Zaključak: kod mladih kandidata poslodavci ne bi trebali tražiti samo ono što osoba već zna, nego i procjenjivati koliko dobro može učiti, prilagođavati se i razvijati.

DEBATNI SLUČAJ NEGACIJE

1. Ocjene su jedan od rijetkih pokazatelja dugotrajnog rada mlade osobe

Pretpostavka: kod kandidata bez radnog iskustva poslodavac ima vrlo malo informacija na temelju kojih može donositi odluku.

Objašnjenje: razgovor za posao traje možda pola sata ili sat vremena. Praktični zadatak također pokazuje kako se kandidat ponašao u jednoj konkretnoj situaciji. Školske ocjene nastaju tijekom nekoliko godina. One zato mogu pružiti informacije o tome koliko je kandidat kontinuirano učio, izvršavao obveze, savladavao različite sadržaje i ostvarivao rezultate. Naravno, ocjene nisu savršene. Ali ni razgovor za posao nije savršen. Kandidat može biti izrazito komunikativan i ostaviti odličan prvi dojam, a kasnije se pokazati neorganiziranim ili nepouzdanim.

Primjer: kandidat na razgovoru djeluje samouvjereno, brzo odgovara i lako razgovara s poslodavcem. Drugi je kandidat nervozniji i manje uvjerljiv, ali iza sebe ima nekoliko godina vrlo dobrih rezultata i redovitog izvršavanja školskih obveza. Ako poslodavac previše vrednuje dojam s razgovora, može zamijeniti sposobnost dobrog predstavljanja stvarnom sposobnošću kvalitetnog rada.

Zaključak: ocjene poslodavcu daju dugoročniji pokazatelj kandidatova rada koji ne bi trebalo potisnuti zbog procjene napravljene tijekom kratkog selekcijskog postupka.

2. Transverzalne vještine teško je objektivno procijeniti

Pretpostavka: kriteriji zapošljavanja trebali bi biti što jasniji i pravedniji.

Objašnjenje: kako poslodavac može sa sigurnošću procijeniti da je netko „dobar timski igrač“, „prilagodljiv“ ili „odličan komunikator“? Često se takve procjene temelje na razgovoru za posao. To otvara prostor subjektivnosti. Osobe koje su ekstrovertiranije, samouvjerenije ili jednostavno bolje uvježbane za razgovore za posao mogu djelovati kao da imaju bolje transverzalne vještine. Istovremeno, mirniji kandidat može biti izvrstan suradnik i rješavati probleme vrlo kvalitetno, ali to ne uspije pokazati tijekom kratkog razgovora.

Primjer: poslodavac pita dva kandidata kako reagiraju na sukob u timu. Prvi bez oklijevanja daje uvjerljiv odgovor. Drugi je nervozan i treba mu više vremena. Iz toga ne možemo sa sigurnošću zaključiti da će prvi kandidat stvarno bolje rješavati sukobe kada se oni dogode na radnom mjestu.

Zaključak: ako transverzalnim vještinama damo preveliku važnost, odluke o zapošljavanju mogu više ovisiti o subjektivnom dojmu poslodavca.

3. Za neke poslove stručno znanje jednostavno je važnije

Pretpostavka: ne postoje isti kriteriji za svako zanimanje.

Objašnjenje: važnost komunikacije, timskog rada ili prilagodljivosti razlikuje se od posla do posla.

Kod nekih zanimanja pogreška zbog nedostatka stručnog znanja može imati ozbiljne posljedice. Zato nije opravdano općenito tvrditi da bi transverzalne vještine trebale imati veću težinu od pokazatelja stručnog znanja. Poslodavac treba procjenjivati ono što je najvažnije za konkretno radno mjesto. Kod jednog posla to može biti komunikacija s ljudima, a kod drugog precizno poznavanje stručnih postupaka.

Primjer: ako zapošljavamo osobu koja će raditi s električnim instalacijama, činjenica da izvrsno komunicira s kolegama ne može nadoknaditi ozbiljne nedostatke u stručnom znanju. Kod takvog posla dokaz da je osoba uspješno savladala stručne sadržaje može biti posebno važan.

Zaključak. ne možemo postaviti univerzalno pravilo prema kojem su transverzalne vještine važnije od školskog uspjeha jer različiti poslovi zahtijevaju različite kombinacije znanja i vještina.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Ova debata nije pitanje trebaju li poslodavci potpuno zanemariti školske ocjene niti trebaju li zapošljavati osobu koja nema potrebna stručna znanja. Sukob je u tome kojem pokazatelju treba dati veću važnost kada mlada osoba još nema mnogo radnog iskustva.

Afirmacija tvrdi da poslodavca prvenstveno treba zanimati kako će kandidat funkcionirati na stvarnom radnom mjestu. Ocjene mogu pokazati što je osoba postigla u školi, ali komunikacija, suradnja, rješavanje problema, prilagodljivost i sposobnost učenja mogu bolje pokazati njezin potencijal kao zaposlenika.

Negacija upozorava da su upravo kod mladih bez radnog iskustva školski rezultati jedan od rijetkih pokazatelja rada kroz dulje razdoblje. Procjenjivanje transverzalnih vještina može biti subjektivno, a kod mnogih zanimanja kvalitetno stručno znanje jednostavno mora imati veliku težinu.

Središnje pitanje debate zato možemo svesti na ovo: Kada mlada osoba još nema radno iskustvo, što nam više govori o tome kakav će biti zaposlenik – ono što je postigla u školi ili način na koji razmišlja, komunicira, surađuje i rješava probleme?

VOICE OF VOCATION: MATERIJALI ZA RAZVOJ TRANSVERZALNIH VJEŠTINA

Ova tema dio je projekta Voice of Vocation, u sklopu kojeg smo razvili materijale namijenjene razvoju transverzalnih vještina u strukovnom obrazovanju.

Materijali su dostupni ovdje:

• Metodički priručnik: https://cdn.prod.website-files.com/69bac73872ec1831da6af874/6a6c8c2f3e2eb766e3c04317_VOV_Guide_hr.pdf.pdf 
• Debatni priručnik: https://cdn.prod.website-files.com/69bac73872ec1831da6af874/6a6c8c3028c4318bce7f5059_VOV_toolkit_hr.pdf.pdf 
• Platforma za e-učenje: https://vet.idebate.net/ 

Projekt Voice of Vocation završavamo konferencijom koja će se održati 9. listopada u Hotelu Academia u Zagrebu. Na konferenciji ćemo predstaviti rezultate projekta, razvijene materijale i iskustva njihove primjene.

Ovdje se možete prijaviti na konferenciju (do 2.10.): https://forms.gle/PYniePa32yMZNtFBA 

Ovdje možete pronaći preliminarnu verziju programa konferencije: 

Kada razmišljamo o tome što znači biti uspješan učenik, često prvo pomislimo na znanje: koliko dobro poznajemo gradivo, možemo li riješiti zadatak, razumijemo li određeni stručni postupak i kakve ocjene imamo.

No što je s vještinama poput komunikacije, suradnje, kritičkog mišljenja ili rješavanja problema?

Možemo zamisliti učenika koji izvrsno poznaje svoju struku, ali teško surađuje s drugima, ne zna jasno objasniti svoju ideju ili se teško snalazi kada naiđe na problem za koji nije unaprijed naučio rješenje. S druge strane, možemo imati učenika koji nema najbolje ocjene, ali odlično radi u timu, postavlja dobra pitanja, brzo uči i zna pronaći rješenje u novoj situaciji.

Koji je od njih bolje pripremljen za ono što ga čeka nakon škole? Upravo se tim pitanjem bavi ova debata.

ŠTO SU TRANSVERZALNE VJEŠTINE?

Transverzalne vještine su vještine koje nisu vezane samo uz jedno zanimanje ili jedan školski predmet, nego ih možemo koristiti u različitim poslovima, obrazovanju, svakodnevnom životu i sudjelovanju u zajednici. Često ih nazivamo i „mekim vještinama“.

Europski ESCO sustav transverzalnim vještinama i kompetencijama smatra one koje su primjenjive u velikom broju zanimanja i sektora.

Među njima su, primjerice:

• komunikacija,
• suradnja i timski rad,
• kritičko mišljenje,
• rješavanje problema,
• kreativnost,
• prilagodljivost,
• samostalnost,
• sposobnost argumentiranja i donošenja odluka.

Primjerice, automehaničar mora imati stručno znanje potrebno za popravak automobila. To je njegova stručna kompetencija. Ali istovremeno mora razgovarati s klijentom, objasniti problem, surađivati s kolegama, odlučiti što napraviti kada se pojavi neočekivani kvar i procijeniti različita moguća rješenja.

Za to koristi transverzalne vještine.

Iste vještine može koristiti i izvan radnog mjesta: kada pokušava riješiti nesporazum, procijeniti je li neka informacija na internetu pouzdana, organizirati nešto s drugim ljudima ili zastupati svoje interese. Zbog toga se transverzalne vještine mogu „prenositi“ između različitih situacija.

Takve vještine važne su i na tržištu rada. OECD-ova analiza oglasa za posao pokazuje da su komunikacija, timski rad i organizacijske vještine među traženim transverzalnim vještinama, dok se u različitim zanimanjima traže i analitičko razmišljanje, rješavanje problema i prezentacijske vještine.

ŠTO ŠKOLA DANAS VREDNUJE?

Škole već razvijaju brojne transverzalne vještine. Učenici rade u grupama, prezentiraju, raspravljaju, rješavaju probleme i sudjeluju u praktičnoj nastavi. Nastavnici pritom mogu vrednovati i način na koji učenici komuniciraju, surađuju ili pristupaju zadatku.

Ipak, velik dio formalnog vrednovanja povezan je s usvajanjem znanja i stručnih kompetencija određenih nastavnim programom.

Pitanje je posebno važno za strukovno obrazovanje. OECD naglašava da učenicima strukovnih škola, uz stručna znanja, trebaju i šire vještine kako bi se mogli prilagođavati promjenama na tržištu rada i u društvu. U okviru PISA-VET-a zato se, uz stručna znanja i vještine, promatraju i vještine važne za zapošljivost, poput rješavanja problema, izvršavanja zadataka i suradnje s drugima.

Ova teza zato ne traži da škole prestanu vrednovati znanje. Ona postavlja zahtjevnije pitanje: Treba li sposobnost kvalitetne komunikacije, suradnje, kritičkog mišljenja i rješavanja problema imati jednaku važnost kao znanje koje učenik pokazuje na ispitu, praktičnom zadatku ili drugom obliku provjere?

Za potrebe ove debate pretpostavljamo da škole sustavno razvijaju transverzalne vještine te da one čine značajan dio vrednovanja učenika, usporediv sa stručnim znanjem i kompetencijama.

DEBATNI SLUČAJ AFIRMACIJE

1. Znati nešto nije isto što i znati to primijeniti

Pretpostavka: jedan od glavnih ciljeva obrazovanja trebao bi biti pripremiti učenike da znanje koriste u stvarnim situacijama.

Objašnjenje: u školi često možemo unaprijed znati kakav nas zadatak očekuje. Učimo određeno gradivo, nakon čega slijedi ispit ili praktični zadatak kojim pokazujemo jesmo li ga usvojili. Stvarne situacije često nisu tako predvidljive. Na poslu se može pojaviti problem koji učenik nikada prije nije vidio. Može dobiti nepotpune informacije, morati odabrati između nekoliko rješenja ili objasniti svoj prijedlog drugim ljudima. Tada nije dovoljno samo prisjetiti se naučenog. Potrebno je analizirati situaciju, postaviti prava pitanja, pronaći informacije, razmotriti različita rješenja i objasniti zašto smo odabrali baš jedno od njih. Ako škola vrednuje samo konačan odgovor, učenici imaju manji poticaj razvijati te sposobnosti. Ako vrednuje i način razmišljanja, komunikaciju i rješavanje problema, šalje poruku da je važna i sposobnost primjene znanja.

Primjer: učenik može napamet naučiti postupak za rješavanje određenog tehničkog problema. Ali na praksi se pojavi drugačiji problem za koji nema unaprijed naučene upute. Jedan učenik odustaje jer ne zna „točan odgovor“. Drugi pokušava utvrditi što je uzrok problema, traži dodatne informacije, razgovara s kolegom i predlaže nekoliko mogućih rješenja. Obojica možda imaju slično stručno znanje, ali drugi ga uspješnije koristi u novoj situaciji.

Zaključak: ako želimo znati koliko je učenik stvarno sposoban koristiti ono što je naučio, moramo vrednovati i vještine koje mu omogućuju primjenu tog znanja.

2. Škola treba pripremati učenike za suradnju s drugim ljudima

Pretpostavka: većinu poslova ne obavljamo potpuno sami.

Objašnjenje: bez obzira radi li netko u hotelu, radionici, bolnici, uredu, trgovini ili informatičkoj tvrtki, vrlo će vjerojatno morati komunicirati s drugim ljudima. To mogu biti kolege, klijenti, korisnici, nadređeni ili poslovni partneri. Osoba može biti vrlo dobra u stručnom dijelu svog posla, ali ako ne zna objasniti problem, saslušati druge, dati povratnu informaciju ili riješiti nesporazum, njezin rad postaje teži. Ako škola smatra da su te sposobnosti važne, nije dovoljno samo povremeno organizirati grupni rad. Potrebno ih je sustavno razvijati, davati učenicima povratnu informaciju i vrednovati njihov napredak. Ono što vrednujemo učenicima pokazuje što smatramo važnim.

Primjer: zamislimo četvero učenika koji zajedno trebaju napraviti projekt. Jedan učenik odradi gotovo cijeli zadatak jer ne vjeruje ostalima. Drugi ima dobre ideje, ali ih ne zna objasniti. Treći ne sluša prijedloge drugih. Četvrti pomaže podijeliti zadatke, sluša članove tima i pomaže grupi riješiti neslaganja. Ako vrednujemo samo konačni proizvod, možda uopće nećemo vidjeti ove razlike.

Zaključak: ako će učenici nakon škole gotovo sigurno morati surađivati s drugim ljudima, škola treba ozbiljno razvijati i vrednovati njihovu sposobnost suradnje.

3. Vrednovanje pokazuje učenicima što je važno

Pretpostavka: učenici prirodno više pažnje posvećuju onome za što znaju da će biti vrednovani.

Objašnjenje: možemo učenicima govoriti da su komunikacija, kritičko mišljenje ili suradnja vrlo važni. Međutim, ako se njihov uspjeh gotovo isključivo temelji na tome koliko su stručnog sadržaja usvojili, šaljemo drugačiju poruku. Transverzalne vještine tada lako postaju nešto „dodatno“ – dobro ih je imati, ali nisu stvarno važne. Ako ih škola sustavno vrednuje, učenici imaju razlog pratiti vlastiti napredak. Nastavnik također može dati konkretnu povratnu informaciju: učenik dobro argumentira, ali mora naučiti slušati druge; dobro radi u timu, ali mora jasnije predstavljati svoje ideje; brzo pronalazi rješenja, ali mora bolje objasniti kako je do njih došao.

Primjer: u debati nije dovoljno samo znati mnogo činjenica o temi. Učenik mora odabrati relevantne informacije, povezati ih u argument, odgovoriti na argument druge strane i jasno objasniti svoje zaključke. Ako vrednujemo samo koliko činjenica učenik zna, velik dio tih sposobnosti ostaje nevidljiv.

Zaključak: ako škole žele ozbiljno razvijati transverzalne vještine, trebaju ih i ozbiljno vrednovati.

DEBATNI SLUČAJ NEGACIJE

1. Stručno znanje mora ostati temelj obrazovanja

Pretpostavka: za obavljanje mnogih poslova postoje znanja i postupci koje osoba jednostavno mora poznavati.

Objašnjenje: transverzalne vještine mogu pomoći osobi da bolje koristi svoje znanje, ali ga ne mogu zamijeniti. Možemo izvrsno komunicirati, surađivati i kritički razmišljati, ali to nas samo po sebi ne čini medicinskom sestrom, električarom, kuharom ili računalnim tehničarom. Posebno u strukovnom obrazovanju škola ima jasnu odgovornost: učenik nakon završetka obrazovanja mora biti sposoban sigurno i kvalitetno obavljati određeni posao. Ako transverzalne vještine i stručno znanje vrednujemo jednako, postoji opasnost da učenik može postići dobar ukupni rezultat iako postoje ozbiljne praznine u njegovu stručnom znanju.

Primjer: električar može biti izvrstan timski igrač, jasno komunicirati i kreativno rješavati probleme. Ali ako ne poznaje sigurnosne postupke pri radu s električnim instalacijama, njegove komunikacijske sposobnosti ne mogu nadoknaditi nedostatak stručnog znanja. U nekim zanimanjima takav nedostatak nije samo problem kvalitete rada nego može ugroziti sigurnost drugih ljudi.

Zaključak: transverzalne vještine jesu korisne, ali to ne znači da ih treba vrednovati jednako kao znanja koja su nužna za obavljanje određenog zanimanja.

2. Transverzalne vještine mnogo je teže pravedno ocjenjivati

Pretpostavka: ocjena bi trebala što jasnije pokazivati što učenik zna i može napraviti.

Objašnjenje: relativno je jednostavno provjeriti zna li učenik izračunati određenu vrijednost, pravilno koristiti alat ili objasniti određeni stručni postupak. Mnogo je teže objektivno odrediti koliko je netko „dobar komunikator“ ili „dobar timski igrač“. Različiti nastavnici mogu imati različite ideje o tome kako izgleda dobra komunikacija. Dodatni je problem što učenici imaju različite osobnosti. Netko je vrlo razgovorljiv i lako se ističe u grupi, dok je drugi tih, ali pažljivo sluša i kvalitetno odrađuje svoj dio posla. Ako takve osobine imaju velik utjecaj na ocjene, postoji opasnost da zapravo počnemo nagrađivati određene tipove osobnosti.

Primjer: u grupnom zadatku jedan učenik mnogo govori i često predlaže ideje. Drugi govori manje, ali pažljivo sluša, primjećuje probleme koje drugi nisu vidjeli i kvalitetno izvršava svoje zadatke. Je li prvi učenik pokazao bolje komunikacijske vještine zato što je bio vidljiviji? Dva nastavnika mogla bi istu situaciju procijeniti potpuno različito.

Zaključak: što više konačna ocjena ovisi o teško mjerljivim vještinama, veća je mogućnost subjektivnog i nepravednog vrednovanja.

3. Razvijati neku vještinu ne znači nužno i ocjenjivati je

Pretpostavka: škola može nešto smatrati važnim čak i ako tome ne dodjeljuje ocjenu.

Objašnjenje: negacija ne mora tvrditi da komunikacija, suradnja ili kritičko mišljenje nisu važne. Može prihvatiti gotovo sve što afirmacija govori o njihovoj korisnosti, ali odbaciti zaključak da zbog toga moraju imati jednaku težinu kao stručno znanje. Škole mogu razvijati transverzalne vještine kroz grupni rad, projekte, praktičnu nastavu, debate, volontiranje i druge aktivnosti. Učenici mogu dobivati detaljnu povratnu informaciju o tome što rade dobro i što trebaju poboljšati, bez pretvaranja svake od tih sposobnosti u ocjenu. U nekim slučajevima upravo to može biti korisnije. Učenik se može usredotočiti na razvoj vještine bez straha da će svaki neuspjeli pokušaj utjecati na njegov školski uspjeh.

Primjer: učenik koji se boji javnog nastupa može kroz školsku godinu nekoliko puta prezentirati pred razredom. Nastavnik mu nakon svakog pokušaja može objasniti što je poboljšao i što još može razvijati. Ako se svaki nastup snažno odražava na njegovu ocjenu, učenik može početi izbjegavati upravo situacije u kojima bi trebao vježbati.

Zaključak: škola može ozbiljno razvijati transverzalne vještine bez toga da ih vrednuje jednako kao stručno znanje.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Ova debata nije rasprava o tome jesu li transverzalne vještine korisne. Obje strane mogu prihvatiti da su komunikacija, suradnja, kritičko mišljenje i rješavanje problema važne sposobnosti. Pravo pitanje je kakvu im ulogu škola treba dati.

Afirmacija tvrdi da škola ne može reći da su te vještine ključne za budućnost učenika, a zatim ih tretirati kao nešto sporedno. Ako ih ozbiljno razvijamo i vrednujemo, učenici će biti bolje pripremljeni primjenjivati svoje znanje, surađivati s drugima i snalaziti se u novim situacijama.

Negacija odgovara da važnost neke vještine ne znači automatski da ona mora imati jednaku težinu kao stručno znanje. Škola ih može razvijati i bez snažnog utjecaja na ocjene, dok stručno znanje ostaje jasnije mjerljivo i, posebno u strukovnim zanimanjima, nužno za kvalitetno i sigurno obavljanje posla.

Središnje pitanje debate zato možemo svesti na ovo:

Ako želimo da učenici iz škole izađu i sa znanjem i s vještinama potrebnima da to znanje koriste, trebamo li oboje jednako vrednovati?

VOICE OF VOCATION: MATERIJALI ZA RAZVOJ TRANSVERZALNIH VJEŠTINA

Ova tema dio je projekta Voice of Vocation, u sklopu kojeg smo razvili materijale namijenjene razvoju transverzalnih vještina u strukovnom obrazovanju.

Materijali su dostupni ovdje:

• Metodički priručnik: https://cdn.prod.website-files.com/69bac73872ec1831da6af874/6a6c8c2f3e2eb766e3c04317_VOV_Guide_hr.pdf.pdf 
• Debatni priručnik: https://cdn.prod.website-files.com/69bac73872ec1831da6af874/6a6c8c3028c4318bce7f5059_VOV_toolkit_hr.pdf.pdf 
• Platforma za e-učenje: https://vet.idebate.net/ 

Projekt Voice of Vocation završavamo konferencijom koja će se održati 9. listopada u Hotelu Academia u Zagrebu. Na konferenciji ćemo predstaviti rezultate projekta, razvijene materijale i iskustva njihove primjene.

Ovdje se možete prijaviti na konferenciju (do 2.10.): https://forms.gle/PYniePa32yMZNtFBA 

Ovdje možete pronaći preliminarnu verziju programa konferencije: 

Posljednjih desetak godina društvene mreže postale su primarni prostor društvene interakcije mladih. Za generacije koje su odrasle uz Instagram, TikTok, Snapchat i Discord, granica između online i offline života gotovo je nestala. Sukobi koji započinju u školi nastavljaju se na internetu, dok se sadržaj objavljen online često prelijeva u svakodnevne odnose među vršnjacima. U tom kontekstu pojavljuje se i pitanje javnog prozivanja nasilnika na društvenim mrežama – prakse u kojoj žrtve ili svjedoci javno objavljuju identitet osobe za koju tvrde da je počinila nasilje, s ciljem upozoravanja zajednice, traženja podrške ili postizanja odgovornosti.

Ova tema ne može se razumjeti bez šire analize promjena koje su se dogodile u načinu na koji suvremena društva promatraju moć, odgovornost i zaštitu ranjivih skupina. Upravo je zato važno razumjeti fenomen političke korektnosti (PC kulture), koji predstavlja jedan od ključnih društvenih okvira unutar kojeg se razvila praksa javnog prozivanja.

POLITIČKA KOREKTNOST, DRUŠTVENE MREŽE I MLADE GENERACIJE

Politička korektnost izvorno je nastala kao nastojanje da se u javnom prostoru smanji diskriminatoran govor prema skupinama koje su tradicionalno bile izložene marginalizaciji. Ideja je bila jednostavna: riječi imaju posljedice, a društvo ima legitimni interes ograničiti obrasce komunikacije koji normaliziraju diskriminaciju i nasilje.

• Tijekom vremena koncept se proširio izvan pitanja jezika. Sve se više počeo odnositi na ponašanje, društvene norme i odgovornost pojedinaca za štetu koju nanose drugima. Posebno nakon razvoja društvenih mreža, politička korektnost prestaje biti samo pitanje institucija i postaje pitanje javnog pritiska.
• Za razliku od prethodnih generacija, mladi danas ne ovise isključivo o formalnim autoritetima poput škole, policije ili medija kako bi privukli pažnju na problem. Društvene mreže omogućuju da pojedinci sami postanu kreatori javnog diskursa. Žrtva nasilja više ne mora čekati novinare ili institucije; dovoljno je objaviti iskustvo koje zatim mogu vidjeti stotine ili tisuće ljudi.
• Posljedica toga jest stvaranje kulture javne odgovornosti u kojoj društvene sankcije često prethode institucionalnim sankcijama. Dok zagovornici smatraju da takav sustav omogućuje zaštitu žrtava i razotkrivanje zlostavljača, kritičari upozoravaju da može dovesti do pogrešnih optužbi, masovnog internetskog uznemiravanja i narušavanja temeljnih načela pravičnog postupka.

STATUS QUO: KAKO SE DANAS BORIMO PROTIV NASILJA?

Kada govorimo o nasilju među mladima, dominantni institucionalni odgovor temelji se na nekoliko aktera:

• škole,
• roditelji,
• stručne službe,
• policija,
• centri za socijalnu skrb,
• pravosudni sustav.

Takav model funkcionira relativno učinkovito kada postoji fizički dokaz, jasni svjedoci i mogućnost neposredne intervencije. Međutim, digitalno nasilje često stvara drukčije okolnosti.

Cyberbullying može uključivati:

• javno ponižavanje,
• širenje glasina,
• objavljivanje privatnih fotografija,
• ismijavanje,
• prijetnje,
• lažne profile,
• Koordinirano uznemiravanja.

Mnogi slučajevi nikada ne završe formalnom prijavom. Žrtve često ne vjeruju institucijama ili smatraju da reakcija neće biti dovoljno brza. Istovremeno, algoritmi društvenih mreža omogućuju da se štetan sadržaj proširi znatno brže nego što institucije mogu reagirati.

Upravo zbog toga dio javnosti smatra da javno prozivanje predstavlja alternativni mehanizam odgovornosti kada formalni sustav zakaže.

Važno je naglasiti da ova debata nije isključivo rasprava o cyberbullyingu. U središtu debate nalazi se pitanje odnosa između:

• institucionalne i društvene odgovornosti,
• privatnosti i javnog interesa,
• zaštite žrtava i zaštite optuženih,
• formalne pravde i društvene osude.

Za šire razumijevanje ove debatne teze predlažemo i par definicija: 

• Javno prozivanje
  • Objavljivanje identiteta osobe za koju se tvrdi da je počinila nasilje, uz opis njezina ponašanja, s ciljem informiranja javnosti ili pozivanja na odgovornost.
• Nasilnik
  • Osoba koja sustavno ili jednokratno provodi fizičko, psihološko, seksualno, verbalno ili digitalno nasilje nad drugom osobom.
• Društvene mreže
  • Digitalne platforme koje omogućuju javnu ili polujavnu komunikaciju među korisnicima.

Debatni slučaj afirmacije

• Javno prozivanje popunjava praznine koje institucije ostavljaju

Pretpostavka: Institucije često ne reagiraju dovoljno brzo ili učinkovito na nasilje, osobito kada se ono odvija u digitalnom prostoru.

Objašnjenje: Mnogi slučajevi nasilja nikada ne rezultiraju formalnim sankcijama. Žrtve mogu prijaviti problem školi ili drugim institucijama, ali postupci često traju dugo, zahtijevaju dokaze ili završavaju bez konkretnih posljedica za počinitelja.

Javno prozivanje omogućuje trenutačno skretanje pažnje na problem i stvara dodatni pritisak na institucije da reagiraju.

Primjeri:

• U mnogim školama učenici godinama prijavljuju vršnjačko nasilje bez značajnijih posljedica za počinitelje, sve dok slučaj ne postane javno poznat i ne izazove širu reakciju roditelja i zajednice.
• #MeToo i Harvey Weinstein: Godine 2017. brojne žene javno su putem društvenih mreža i medija iznijele optužbe protiv filmskog producenta Harveyja Weinsteina. Iako su neka svjedočanstva postojala godinama, ozbiljne institucionalne istrage i sudski postupci pokrenuti su tek nakon velikog vala javnog prozivanja. Slučaj je postao simbol pokreta #MeToo i doveo do kaznenih postupaka, otkaza i promjena politika u brojnim organizacijama.

• #MeToo Colombia: U Kolumbiji je 2025. i 2026. val javnih objava pod hashtagovima #MeTooColombia i #YoTeCreoColega rezultirao desecima prijava seksualnog uznemiravanja u medijima, obrazovanju i javnim institucijama. Nakon što su žrtve javno progovorile, pokrenute su istrage, došlo je do otkaza i ostavki, a državno odvjetništvo počelo je razmatrati prijave koje su inicijalno nastale upravo na društvenim mrežama.

Zaključak: Ako institucije ne uspijevaju osigurati odgovornost, javno prozivanje postaje važan korektivni mehanizam koji povećava vjerojatnost da će nasilje biti prepoznato i sankcionirano.

• Javno prozivanje djeluje preventivno

Pretpostavka: Ljudi prilagođavaju svoje ponašanje kada znaju da bi mogli snositi društvene posljedice.

Objašnjenje: Tradicionalne sankcije poput ukora ili disciplinskih mjera često su nevidljive široj zajednici. Nasuprot tome, javno prozivanje stvara reputacijski trošak koji mnogi nasilnici smatraju ozbiljnijom prijetnjom od formalne kazne. Kada potencijalni počinitelji vide da nasilje može rezultirati javnom osudom, veća je vjerojatnost da će odustati od takvog ponašanja.

Primjeri:

• U školskim sredinama učenici često prestaju s određenim oblicima ismijavanja kada shvate da njihovo ponašanje više nije skriveno od šire zajednice.
• Mnoge javne osobe nakon javnih optužbi mijenjaju obrasce ponašanja upravo zbog straha od gubitka ugleda i podrške javnosti.
• Promjene ponašanja nakon #MeToo: Nakon širenja pokreta #MeToo velik broj kompanija, sveučilišta i medijskih kuća uveo je dodatne edukacije o uznemiravanju, nove procedure prijavljivanja i strože kodekse ponašanja. Sama činjenica da su pojedinci mogli biti javno razotkriveni povećala je reputacijski rizik za potencijalne počinitelje.

• Glazbena industrija: Washington Post opisuje slučaj američke glazbenice Katherine Needleman koja je putem društvenih mreža objavljivala optužbe za seksualno uznemiravanje unutar klasične glazbene scene. Njezine objave dovele su do ostavki, otkaza i institucionalnih istraga u više organizacija. Takvi slučajevi stvaraju signal drugim pojedincima da će neprimjereno ponašanje vjerojatnije biti otkriveno i sankcionirano.

Zaključak: Javno prozivanje ne djeluje samo retroaktivno nego i preventivno, jer povećava očekivanu cijenu nasilnog ponašanja.

• Javno prozivanje osnažuje žrtve

Pretpostavka: Jedan od najvećih problema nasilja jest osjećaj nemoći i izolacije koji doživljavaju žrtve.

Objašnjenje: Nasilje često opstaje zato što žrtve vjeruju da ih nitko neće saslušati ili podržati. Javna objava iskustva može omogućiti pronalazak podrške, potvrdu da problem postoji i osjećaj kontrole nad vlastitom situacijom. Sama mogućnost da žrtva javno govori o svom iskustvu može smanjiti osjećaj bespomoćnosti.

Primjeri:

• Žrtve vršnjačkog nasilja često pronalaze podršku drugih učenika tek nakon što javno podijele svoje iskustvo.
• Online zajednice preživjelih seksualnog nasilja omogućile su mnogim osobama da prvi put otvoreno govore o onome što su doživjele.
• Globalni #MeToo pokret: Istraživanja koja analiziraju #MeToo pokret pokazuju da su društvene mreže omogućile tisućama žena da prvi put javno podijele iskustva seksualnog uznemiravanja. Akademski radovi opisuju pokret kao proces koji je “osnažio” osobe koje ranije nisu imale pristup javnom prostoru niti osjećaj da će im se vjerovati.

• Fakulteti i seksualno nasilje: Studija “#MeToo on Campus” pokazuje da su društvene mreže omogućile velikom broju studentica i studenata da javno govore o seksualnom uznemiravanju na fakultetima. Autori zaključuju da online svjedočanstva često otkrivaju slučajeve koji nikada nisu završili u službenim statistikama ili formalnim prijavama.

Zaključak: Javno prozivanje može vratiti glas osobama koje su dugo bile ušutkane i time smanjiti asimetriju moći između žrtve i počinitelja.

Debatni slučaj negacije 

• Javno prozivanje ugrožava pretpostavku nevinosti

Pretpostavka: Optužba ne znači automatski da je osoba kriva.

Objašnjenje: Društvene mreže omogućuju brzo širenje informacija, ali ne pružaju mehanizme provjere kakve imaju sudovi ili druge institucije. Jednom kada je osoba javno označena kao nasilnik, reputacijska šteta može biti trajna čak i ako se kasnije pokaže da optužba nije bila točna.

Primjeri: 

• Pogrešno identificirane osobe ponekad postaju mete internetskog uznemiravanja zbog netočnih informacija.
• Slučajevi lažnih ili nepotvrđenih optužbi mogu dovesti do gubitka prijatelja, posla ili obrazovnih prilika prije nego što se činjenice utvrde.
• Boston Marathon i Sunil Tripathi: Nakon bombaškog napada na Bostonskom maratonu 2013. korisnici Reddita pokušali su sami identificirati počinitelja. Kao osumnjičenik je pogrešno označen student Sunil Tripathi, koji nije imao nikakve veze s napadom. Njegovo ime proširilo se internetom prije nego što je FBI identificirao stvarne počinitelje, a Reddit se kasnije službeno ispričao zbog “online lova na vještice”.

Zaključak: Javno prozivanje može proizvesti ozbiljnu nepravdu prema osobama koje nisu imale priliku braniti se ili čija odgovornost nije dokazana.

• Javno prozivanje može prerasti u digitalni linč

Pretpostavka: Online mase često reagiraju emocionalno, a ne racionalno.

Objašnjenje: Nakon objave identiteta navodnog nasilnika, reakcija javnosti često izlazi izvan okvira legitimne kritike. Ljudi mogu slati prijetnje, širiti privatne podatke ili organizirati kampanje uznemiravanja. Tada se fokus pomiče s zaštite žrtve na kolektivno kažnjavanje počinitelja

Primjeri: 

• Objavljivanje osobnih podataka optužene osobe može dovesti do uznemiravanja članova njezine obitelji.
• Pojedinci koji su počinili relativno manje prijestupe ponekad postaju mete višegodišnjih kampanja mržnje koje višestruko nadmašuju težinu izvornog ponašanja.
• “Doxxing” učenika i studenata u europskim školama: Posljednjih godina više europskih škola bilježilo je slučajeve u kojima su učenici putem TikToka, Instagrama ili Snapchata javno objavljivali identitete navodnih nasilnika zajedno s fotografijama, adresama ili profilima na društvenim mrežama. U nekim slučajevima prijetnje i uvrede nisu bile usmjerene samo prema prozvanoj osobi nego i prema njezinoj obitelji. Škole i stručnjaci za zaštitu djece upozoravali su da takve kampanje često prerastaju u novi oblik nasilja koji je teško kontrolirati nakon što sadržaj postane viralan.

Važnost primjera: Pokazuje kako javno prozivanje može vrlo brzo prijeći granicu između upozoravanja zajednice i organiziranog digitalnog uznemiravanja.

• Povećanje online mržnje tijekom #MeToo: Istraživanje o online raspravama vezanim uz #MeToo pokazalo je da su uz pozitivne učinke pokreta zabilježeni i značajni porasti rodno uvredljivog i toksičnog govora na društvenim mrežama. To pokazuje kako javne kampanje često mogu proizvesti dodatne valove digitalnog uznemiravanja i polarizacije.

Zaključak: Društvene mreže nemaju mehanizme proporcionalnosti, zbog čega javno prozivanje lako može prerasti u oblik novog nasilja.

• Javno prozivanje smanjuje mogućnost rehabilitacije

Pretpostavka: Cilj društva ne bi trebao biti samo kažnjavanje nego i promjena ponašanja.

Objašnjenje: Ako pojedinac dobije trajnu etiketu nasilnika, bez obzira na kasnije promjene, smanjuje se njegova motivacija za rehabilitaciju. Osoba može zaključiti da nikada neće moći popraviti svoj ugled te nastaviti s problematičnim ponašanjem.

Primjeri: 

• Mladi počinitelji često čine ozbiljne pogreške koje kasnije prerastu, ali digitalni trag ostaje godinama: Osobe koje su javno osramoćene mogu razviti osjećaj društvene isključenosti umjesto odgovornosti za vlastite postupke.

• Trajni digitalni trag: Brojni stručnjaci za digitalna prava upozoravaju da informacije objavljene na internetu mogu ostati dostupne godinama nakon događaja. Za razliku od tradicionalnih disciplinskih mjera koje imaju kraj, javno prozivanje može osobu trajno povezati s određenim incidentom, čak i ako je promijenila ponašanje.
• Maloljetnici i razvoj identiteta: Psihološka i kriminološka literatura redovito naglašava da velik dio mladih počinitelja s vremenom prestaje s nasilnim ponašanjem. Ako je njihov identitet trajno vezan uz internetske objave i javnu osudu, društvena reintegracija postaje znatno teža nego u sustavu koji omogućuje rehabilitaciju i “drugu priliku”.

Zaključak: Pretjerano oslanjanje na javno prozivanje može umanjiti mogućnost dugoročne promjene ponašanja i reintegracije počinitelja.

Zaključna razmatranja

Rasprava o javnom prozivanju nasilnika na društvenim mrežama odražava mnogo širi društveni sukob od samog pitanja nasilja među mladima. U svojoj srži, ova debata otvara pitanje tko u suvremenom društvu ima pravo određivati odgovornost – formalne institucije ili javnost.

• S jedne strane, društvene mreže omogućile su dosad neviđenu vidljivost problema koji su desetljećima ostajali skriveni. Žrtve danas imaju mogućnost zaobići institucionalne prepreke, pronaći podršku i upozoriti zajednicu na ponašanja koja bi inače ostala nekažnjena. Brojni primjeri, od pokreta #MeToo do različitih kampanja protiv vršnjačkog nasilja, pokazuju da javni pritisak može potaknuti institucije na djelovanje te povećati osjećaj sigurnosti među žrtvama. Iz te perspektive, javno prozivanje postaje alat društvene odgovornosti koji djeluje kada formalni sustavi zakažu.
• S druge strane, isti mehanizam koji omogućava zaštitu žrtava može proizvesti ozbiljne nepravde. Društvene mreže ne raspolažu procedurama kojima bi se utvrđivala istina, procjenjivala vjerodostojnost dokaza ili osigurala proporcionalnost sankcija. U okruženju koje nagrađuje brzinu, emocionalne reakcije i viralnost sadržaja, postoji opasnost da javna osuda prethodi utvrđivanju činjenica. Posljedice takvih situacija mogu biti trajne, osobito za mlade osobe koje tek razvijaju vlastiti identitet.

Posebno je važno naglasiti da se ova debata ne odnosi isključivo na cyberbullying. Riječ je o raspravi o granicama slobode govora, ulozi društvenih mreža u suvremenim demokracijama, odnosu između privatnosti i javnog interesa te pitanju koliko daleko društvo smije ići u zaštiti ranjivih skupina. Upravo zato ova tema ostaje izrazito relevantna u vremenu kada digitalni prostor postaje sve važniji dio svakodnevnog života mladih.

Na kraju, ako prednost damo zaštiti žrtava i brzom uspostavljanju odgovornosti, javno prozivanje može se promatrati kao nužan korektiv postojećeg sustava. Ako pak prioritet dajemo procesnoj pravednosti, pretpostavci nevinosti i mogućnosti rehabilitacije, tada će rizici javnog prozivanja biti značajniji od njegovih koristi. 

O ovoj tezi, a i u svim ostalima u ovoj seriji treba promišljati sa posebnom obzirnošću.

*Tekst je nastao u sklopu projekta STAV, financiranog sredstvima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.