Solidarna spikaonica: Prokrastinacija i perfekcionizam

Kada govorimo o perfekcionizmu, često mislimo na neadaptivni perfekcionizam – onaj koji nam ne pruža koristi, već nam dodatno otežava. Bitna razlika između neadaptivnog i adaptivnog perfekcionizma je kada je više adaptivno orijentiran, osoba koja postigne određeni rezultat može uživati u postignuću. Za razliku od toga, karakteristika neadaptivnog perfekcionizma je minimiziranje vlastitog uspjeha. Umjesto slavlja postignuća, osobe često razmišljaju kako su ti rezultati još uvijek nedovoljni. Ovo može rezultirati samokritičnim razmišljanjem i sumnjom u vlastite sposobnosti. Adaptivni perfekcionisti, nasuprot tome, koriste svoje uspjehe kao motivaciju za daljnje unapređenje.

U međuljudskim odnosima, posebno u ljubavnim vezama, perfekcionizam može značajno utjecati na ponašanje i stavove pojedinca. Prilikom ulaska u ljubavnu vezu, osobe s visokim perfekcionističkim tendencijama, posebice usmjerenim prema sebi, često osjećaju strah od odbijanja. Odbijanje doživljavaju kao neuspjeh, što dovodi do osjećaja manje vrijednosti. Ovaj težak osjećaj može ih spriječiti da se otvore emocionalno i pokažu ranjivost, pa čak i da započnu razgovore s drugima.

U odnosima se često pojavljuju i velike usporedbe s drugima te snažna kompeticija, što može negativno utjecati na interakciju s prijateljima ili kolegama na faksu. Natjecanje za postizanjem boljih rezultata može stvoriti distancu i potaknuti ljubomoru prema uspjesima drugih, što dodatno narušava međuljudske odnose.

Još jedan izazov kod neadaptivnog perfekcionizma jest prihvaćanje povratnih informacija. Osobe sklone ovom tipu perfekcionizma često svaku povratnu informaciju doživljavaju kao osobni napad, umjesto kao konstruktivnu kritiku “i znak da ja zapravo ne vrijedim i da nisam dobra osoba” zaključuje Tomislav. Iako je važno prepoznati kada povratna informacija nije konstruktivna, podizanje zidova može otežati osobnom rastu i održavanju međuljudskih odnosa. 

Iako postoje genetske predispozicije, važno je naglasiti da su to samo predispozicije. Ono što je Tomislav primijetio u odgoju, kada se govori o razvoju perfekcionističkih težnji, jest sljedeće: “Ti nisi ni dobro ni loše dijete, već uvjetno dobro. Ti si dobro dijete kada uspiješ napraviti nešto. Kada postigneš gol, kada dobiješ pet iz matematike, kada si najbolji u razredu – tada si dobro dijete.” Iz toga proizlazi naučeno ponašanje i razmišljanje, gdje je ljubav i pažnja uvjetovana isključivo uspjehom. Jedino kada postane uspješan, ljudi obraćaju pažnju, što znači da je tada uvjetno dobra osoba. No, ovo postaje izazovno kasnije u životu. Zato je odnos nastavnika i učenika jako važan. Postavlja se pitanje kako prepoznati da dijete može razviti neadaptivan perfekcionizam i kako mu pružiti podršku? Bitno je stvoriti okruženje u kojem je “neuspjeh” prihvatljiv, a dijete i dalje vrijedi kao osoba. Ako dijete dobije trojku ili jedinicu, to ne znači potpuni neuspjeh; i dalje ima vrijednost. Važno je obratiti pažnju, validirati dijete i reći mu: “Dobio si jedan, što sada? Nije kraj svijeta.”
S druge strane, ako se pohvali isključivo uspjeh, primjerice petica, postavlja se pitanje – jesam li pametan samo dok dobivam petice? Ovo stvara nesigurnost i gubitak samopouzdanja. Umjesto toga, važno je pohvaliti trud, vrednovati ga i ukazivati na postignuća i napredak, prikazujući važnost puta prema uspjehu, a ne samo samog uspjeha.

Moglo bi se reći da postoji percepcija perfekcionista kao radoholičara, pa se postavlja pitanje jesu li zaista produktivni ili perfekcionizam vodi ka prokrastinaciji ili čak do određene mjere burnouta. 

Perfekcionisti mogu biti produktivni, no često ih potiče visoka razina anksioznosti, stresa i straha od neuspjeha. To je naporan proces, pri čemu se često ne vrednuje trud niti uživa u tom procesu. Nije to jednostavna želja za učenjem radi zadovoljstva, već često proizlazi iz potrebe za postizanjem savršenstva, poput dobivanja najviše ocjene na faksu ili traženja pohvale.

Međutim, česta pojava kod perfekcionista je prokrastinacija, dok se burnout često javlja u kasnijim fazama, budući da je burnout proces koji se postepeno razvija. Strah može sputati našu motivaciju za posvećivanje određenim aktivnostima, često iz straha od neuspjeha, što je uobičajeno kod perfekcionista koji smatraju postizanje (ne)uspjeha osobno.

“Ako nisam probao zapravo nisam ni failao. Nisam probao, nisam neuspjeh” sažeo je Tomislav.

Važno je istaknuti da prokrastinacija nije odmor niti uživanje; to je odgađanje aktivnosti uz svijest da moramo raditi, ali odgađamo izvršavanje. Situacije su često vrlo kompleksne i ne postoji univerzalno rješenje koje će odgovarati svakome. Odmor, traženje podrške i pomoći te možda usmjerenje na osobne interese i hobije mogu doprinijeti poboljšanju općeg stanja pojedinca. Prokrastinacija i perfekcionizam nisu nužno negativni i ne bi trebali biti razlog za samokritiku ako prepoznamo njihovo prisustvo. Trebali bismo prihvatiti da prokrastiniramo kao dio ljudskog iskustva i razumjeti razloge koji stoje iza toga.

Primjerice, kada smatramo određeni zadatak jako dosadnim ili ga doživljavamo kao nešto što nam nije privlačno, često prokrastiniramo jer se ne želimo time baviti. U takvim situacijama, korisno je postaviti određene strategije koje nam mogu pomoći. To može uključivati postavljanje nagrada za svakih pola sata provedenih na zadatku ili za svaki završeni zadatak, ovisno o tome što za koga funkcionira. Drugima može biti korisno postavljanje malih ciljeva unutar većeg zadatka, razmišljajući o koracima koji su realno dostižni u određenom vremenskom okviru. Na primjer, određivanje cilja da se prvo nauči određeno poglavlje u roku od dva dana, a zatim postavljanje sljedećeg cilja za naredna dva dana može olakšati postizanje zadatka.

Bitan aspekt je suočavanje s neuspjehom i prihvaćanje da nećemo biti savršeni, s obzirom na to da nitko od nas to nije. Ključno je stvoriti sigurno okruženje gdje se možemo osjećati prihvaćeno unatoč svojim nesavršenostima. Postupno kretanje s malim koracima može biti korisno, počevši s manje važnim stvarima koje nam ipak znače. Ako nam je, primjerice, važno biti dobar u šahu, možda se ne moraš odmah suočiti s turnirom, već možeš započeti s manjim izazovima koji nisu toliko presudni. 

Važna je spoznaja da savršenstvo nije dostižno, te da prihvaćanje vlastite nesavršenosti ne znači slabost, već samopouzdanje. U konačnici, ravnoteža između postavljanja visokih standarda i razumijevanja vlastitih ograničenja ključan je za očuvanje mentalnog zdravlja i postizanje zadovoljstva u svim aspektima života.

Više primjera alata koji mogu biti korisni pronađi u članku o upravljanju vremenom

Ovu i ostale Spikaonice možete pogledati na našem YouTube kanalu.

🔛 Projekt “𝗦𝗼𝗹𝗶𝗱𝗮𝗿𝗻𝗲 𝘀𝗽𝗶𝗸𝗮𝗼𝗻𝗶𝗰𝗲” provodi grupa mladih (žena), uz financijsku podršku Agencije za mobilnost i programe Europske unije kroz program #EuropeanSolidarityCorps. Projekt provodimo u sklopu našeg programa #Zajedno.

Izvor teksta: Ivana Pavlović