Fake news i prijetnje demokraciji – što smo zaključili?

Fake news i prijetnje demokraciji – što smo zaključili?
Treća od tri  NATO spikaonice održala se  20. prosinca 2022. od 19:00 do 20:30 sati na adresi Vlaška 40 u Hostelu Bureau i to na temu Fake news i prijetnje demokraciji. Ovu NATO Spikaonicu moderirala je Viktoria Zorić, debatirali su Lara Subotičanec i Mislav Mikota na strani afirmacije i Petar Žnidar i Rina Baljak na strani negacije, a okupilo se petnaestak osoba.
Tema NATO spikaonice: Tema spikaonice bio je “fake news”, to jest kažnjavanje stvaranja i širenja lažnih vijesti i informacija, te njihov utjecaj na javno mnijenje, politiku i društvo. Teza o kojoj se debatiralo bila je: ODS da se širenje lažnih vijesti treba zakonski kažnjavati.
Generalni uvod u temu spikaonice: U toku korona krize problem lažnih, polovičnih i iskrivljenih informacija pokazao se iznimno teškim za provedbu napora za njezino suzbijanje. Od početka masovne uporabe interneta postoji strah od širenja lažnih vijesti putem web stranica. Podatak da je opća populacija sve manje informirana, a pritom konzumira najviše vijesti do sad, pokazuje da je taj strah opravdan. Postavlja se pitanje o dalekosežnim posljedicama misinformiranosti na naše društvo, i može li država što napraviti da nas od toga zaštiti.
Glavni argumenti afirmacije: Afirmacija tvrdi da će uvođenje zakonskih kazni za širenje lažnih vijesti stvoriti niz inicijativa zbog kojih će portali i ostali izvori vijesti manje objavljivati lažne vijesti. Novinarima će biti u interesu provjeravati informacije koje objavljuju u člancima, a njihovim urednicima pažljivije birati članke koje će objaviti. Sve to dovelo bi do bolje obrade informacija uopće. Zbog mogućnosti kažnjavanja lažnih vijesti, čak i kada nisu namjerno napisne, informacije koje se plasiraju u javnost bile bile bi preciznije i njihovi izvori kredibilniji kako bi se portali zaštitili od kazni.
Glavni argumenti negacije:  Negacija tvrdi da bi kažnjavanje širenja lažnih vijesti dovelo do manje informiranosti općenito, iz straha novinara i novinskih kuća da će biti kazneno gonjeni. Smatraju da bi se članci koji sumnjaju na političke afere, ili prenose informacije koje bi mogle biti bitne za javnost, a nisu u potpunosti provjerljive, manje objavljivali. Negacija također tvrdi da to ne bi nužno dovelo do suzbijanja lažnih informacija i teorija zavjere u javnom mnijenju, već da bi kažnjavanje potisnulo širitelje lažnih vijesti na manje regulirane platforme. Takvo nešto dovelo bi do još veće radikalizacije sljedbenika teorija zavjera.
Stručni doprinos: Stručnjaci su bili gospodin Dražen Hoffman iz udruge Gong, i profesor Dejan Gluvačević, pročelnik Odjela za komunikacije veleučilišta Edward Bernays University College. Poentirali su sljedeće:
  1. Prisutnost lažnih vijesti u javnom prostoru je iznimna, i problem širenja lažnih vijesti putem interneta osviješten je sa samim začetkom interneta, a još uvijek ne nalazimo načine da se s njime u potpunosti borimo.
  2. Najčešći način borbe protiv lažnih vijesti je demant, to jest opovrgavanje lažnih vijesti. To je ujedno i najgori način borbe protiv lažnih vijesti i često dovodi do još većeg širenja originalne misinformacije.
  3. U RH već postoje zakonski okviri koji bi se mogli smatrati kažnjavanjem lažnih vijesti, poput zabrane klevete.
  4. Bitan faktor u borbi protiv lažnih vijesti je način na koji mi kao pojedinci konzumiramo vijesti. Problem lažnih vijesti je preslika problema manjka kritičkog razmišljanja

Rasprava s publikom vodila se oko nekoliko ključnih pitanja:

  1. Kako prepoznati lažne vijesti? Gotovo bilo tko može napraviti internetsku stranicu koja izgleda kao autentični novinski portal i tamo plasirati vijesti koje želi. S druge strane etablirani novinski portali često objavljuju informacije iz nepouzdanih izvora ili s naslovima koji navode na zaključke drugačije od vijesti u samom tekstu članku. Publika je sa stručnjacima raspravljala koje korake treba poduzeti kada se suočimo s vijesti, da bismo prepoznali je li istinita ili ne.
  2. Kad lažna vijest jednom izađe, je li već prekasno za njeno suzbijanje? Ovdje se raspravljalo o tome može li se bilo što zapravo trajno izbrisati s interneta, i ako može, je li prekasno već kad je informacija plasirana i određen broj ljudi je u nju povjerovao.
  3. Može li se kažnjavanje širenja lažnih vijesti koristiti za cenzuru medija? Uvijek postoji strah od toga da onaj kome se da moć da određuje što je istinito a što ne, tu moć iskoristi za svoju korist. Ovdje se raspravljalo o vjerojatnosti da vlasti, društvene platforme, ili organizacije koje se predstavljaju kao “fact-checker-i” iskorite svoju poziciju za promicanje određenih, a zatiranje drugih agenda.
  4. Treba li stalno biti na oprezu zbog lažnih vijesti? Budući da se više puta tijekom rasprave stavila pažnja na to kako pojedinci pristupaju vijestima, postavilo se pitanje bi li smo stalno trebali biti u srahu od toga da je informacija koju smo pročitali netočna? Je li moguće, ili dobro, živjeti u stalnom nepovjerenju, ili bi država trebal napraviti nešto da nas od toga zaštiti?

Rasprava je završila ovim zaključcima:

  1. Postoji niz načina putem kojih pojedinci mogu provjeriti vjerodostojnost vijesti koje čitaju. Od toga da članak iz kojeg žele isčitati neku informaciju otvore i pročitaju do kraja, to jest da nužno ne vjeruju samom naslovu teksta. Do toga da provjeravaju  izvore informacija u datim člancima. Dolazi li informacija iz službene novinske agencije, je li autor članka potpisan i ima li drugoe objavljene vjerodostojne članke? Je li izvor informacije uopće naveden u članku? Ako se pitamo ova pitanja doći ćemo do više vjerodostojnih informacija.
  2. Iako informacije brzo putuju i nikad ih ne možemo potpuo suzbiti, bolje ih je demantirati, i maknuti s relevantnih novinskih portala nego ne napraviti ništa.
  3. Određena kontrola informacija od strane države i društvenih platformi već postoji no i dalje su nam dostupne informacije koje bi mogle naškoditi interesu tih aktera. Paralelno organizacijama koje se bave provjerom istinitosti informacija, postoje i organizacije koje se bore protiv cenzure, te u RH postoji osjećaj da sloboda medija u određenoj mjeri postoji.
  4. Nemoguće je funkcionirati u društvu ako smo stalno nepovjerljivi prema svim informacijama koje susrećemo. Kritičnost pojedinaca treba imati mjeru, a država i drugi akteri trebali bi uložiti napore da se lažne vijesti maknu iz javnog prostora.

🔛 Projekt “𝗡𝗔𝗧𝗢 𝘀𝗽𝗶𝗸𝗮𝗼𝗻𝗶𝗰𝗮” provodimo u partnerstvu s Zagreb Student Debate Forum, uz financijsku podršku NATO-a. Projekt provodimo u sklopu našeg programa #𝗭𝗮𝗷𝗲𝗱𝗻𝗼.

Autorica: Viktoria Zorić

  • 1. Zakonski okviri koji postoje unutar RH za suzbijanje lažnih vijesti su dobri, no fali pravodobna reakcija zakonskih tijela. Potrebno je ubrzati kazneni proces kako bi se misinformacije što prije maknule iz javnog prostora i njihova šteta čim više suzbila.

  • 2. Potrebno je uvođenje programa razvijanja kritičkog mišljenja u obrazovni sustav, bilo kroz zaseban predmet ili kroz svu predmetnu nastavu. Pojedinci koji mogu kritički pristupiti svijetu oko sebe, mogu se znatno bolje snaći u moru informacija i misinformacija prisutnih u javnom prostoru.

  • 3. Potrebna je daljnja regulacija platformi putem kojih konzumiramo vijesti, poput društvenih mreža. One su danas glavni moderatori u raspravi o točnosti informacija, ali su ujedno i privatna poduzeća sa svojim posebnim interesima, i to predstavlja rizik za društvo.

2023-01-05T16:55:27+00:00