Posljednjih se tjedana cijeli svijet nalazi u situaciji bez presedana. Globalna pandemija koja nas je zahvatila ima nebrojene i složene implikacije za ljudsko zdravlje, javno zdravstvo, školstvo, radna mjesta, lokalna i globalna tržišta i lance opskrbe, privatnost, donošenje odluka u demokracijama, lokalno i globalno putovanje, međuljudske odnose i šetanje pasa u uvjetima izolacije. Pa ipak, ova naizgled potpuno nova situacija povlači čitav niz starih debatnih pitanja. Razmislit ćemo o novonastaloj situaciji iz debatne perspektive – prepoznavanjem sukoba prisutnih u javnoj raspravi o posljedicama pandemije te analizom argumenata i primjera kojima se mogu poduprijeti određeni stavovi. Prva tema na tapeti: smijemo li i, ako smijemo, kada i koliko smijemo ograničavati prava građana u svrhu očuvanja njihove (zdravstvene) sigurnosti?
Ako ne meditirate u pustinji, primjetili ste da su vam neka prava već ograničena kao odgovor na širenje virusa – ako želite u park, ne smijete, ako trebate mlijeko, možete ga kupiti do pet popodne, ako imate kafić, morali ste ga zatvoriti, ako ste vozač autobusa, ne možete na posao, ako ste na Murteru, tamo ćete i ostati. Osim već provedenih mjera, pričalo se i o još nekim potencijalnim opcijama, kao što je to policijski sat (ako želite van, nećete smjeti nakon osam) ili izmjena Zakona o elektroničkim komunikacijama (ako (uz sebe) (u samoizolaciji) imate mobitel, država zna gdje ste). Kad pričamo o ograničavanju prava naših građana ovih dana, što je premalo, što dovoljno, a što previše?
Pronaći odgovore na ova pitanja je teško, pogotovo u situaciji koja je zbunjujuća. S jedne strane imamo Stožer civilne zaštite i Vladu koji unatoč vrlo restriktivnim mjerama uživaju iznimnu potporu građana, ali i potporu struke*, dok s druge imamo one koje brinu mjere ili način na koji se one provode, poput udruga civilnog društva, dijela novinara ili pojedinačnih ustavnih sudaca. Kome vjerovati? Nikome na prvu. Vjerujte metodi kritičkog razmišljanja.
Prije nego što se detaljnije pozabavimo argumentima, primjetite da proponenti i oponenti u ovoj konstrukciji na mjere gledaju iz dva različita kuta. Dok prvi podupiru mjere zato što su se do sada pokazale efikasnima u vidu čuvanja zdravlja građana, drugi se, osim pitanja efikasnosti mjera, bave i pitanjem njihove legitimnosti. Ako suprotstavimo te dvije strane, gotovo bi se moglo reći da za prioritet imaju druge vodeće vrijednosti, odnosno kriterije.
* Važno je da uvijek razmišljate o izvoru informacija koje do vas dolaze. Mišljenje struke ili stručnjaka često se koristi kao “neutralan” izvor informacija, ali potpuno neutralni izvori informacija ne postoje. Na primjer, postoje stručnjaci koji smatraju da globalnog zatopljenja nema pa njihov stav nije nepobitni dokaz da je globalno zatopljenje prevara. U ovoj konkretnoj situaciji korisno je primjetiti da trenutne mjere podupiru kako stručnjaci koji su zaposleni u hrvatskim javnozdravstvenim ustanovama, dakle, oni koji su uključeni u provedbu mjera, tako i oni koji rade negdje drugdje, pa i u inozemstvu.