Posljednjih se tjedana cijeli svijet nalazi u situaciji bez presedana. Globalna pandemija koja nas je zahvatila ima nebrojene i složene implikacije za ljudsko zdravlje, javno zdravstvo, školstvo, radna mjesta, lokalna i globalna tržišta i lance opskrbe, privatnost, donošenje odluka u demokracijama, lokalno i globalno putovanje, međuljudske odnose i šetanje pasa u uvjetima izolacije. Pa ipak, ova naizgled potpuno nova situacija povlači čitav niz starih debatnih pitanja. Razmislit ćemo o novonastaloj situaciji iz debatne perspektive – prepoznavanjem sukoba prisutnih u javnoj raspravi o posljedicama pandemije te analizom argumenata i primjera kojima se mogu poduprijeti određeni stavovi. Prva tema na tapeti: smijemo li i, ako smijemo, kada i koliko smijemo ograničavati prava građana u svrhu očuvanja njihove (zdravstvene) sigurnosti? 

Ako ne meditirate u pustinji, primjetili ste da su vam neka prava već ograničena kao odgovor na širenje virusa – ako želite u park, ne smijete, ako trebate mlijeko, možete ga kupiti do pet popodne, ako imate kafić, morali ste ga zatvoriti, ako ste vozač autobusa, ne možete na posao, ako ste na Murteru, tamo ćete i ostati. Osim već provedenih mjera, pričalo se i o još nekim potencijalnim opcijama, kao što je to policijski sat (ako želite van, nećete smjeti nakon osam) ili izmjena Zakona o elektroničkim komunikacijama (ako (uz sebe) (u samoizolaciji) imate mobitel, država zna gdje ste). Kad pričamo o ograničavanju prava naših građana ovih dana, što je premalo, što dovoljno, a što previše? 

Pronaći odgovore na ova pitanja je teško, pogotovo u situaciji koja je zbunjujuća. S jedne strane imamo Stožer civilne zaštite i Vladu koji unatoč vrlo restriktivnim mjerama uživaju iznimnu potporu građana, ali i potporu struke*, dok s druge imamo one koje brinu mjere ili način na koji se one provode, poput udruga civilnog društva, dijela novinara ili pojedinačnih ustavnih sudaca. Kome vjerovati? Nikome na prvu. Vjerujte metodi kritičkog razmišljanja. 

Prije nego što se detaljnije pozabavimo argumentima, primjetite da proponenti i oponenti u ovoj konstrukciji na mjere gledaju iz dva različita kuta. Dok prvi podupiru mjere zato što su se do sada pokazale efikasnima u vidu čuvanja zdravlja građana, drugi se, osim pitanja efikasnosti mjera, bave i pitanjem njihove legitimnosti. Ako suprotstavimo te dvije strane, gotovo bi se moglo reći da za prioritet imaju druge vodeće vrijednosti, odnosno kriterije. 

* Važno je da uvijek razmišljate o izvoru informacija koje do vas dolaze. Mišljenje struke ili stručnjaka često se koristi kao “neutralan” izvor informacija, ali potpuno neutralni izvori informacija ne postoje. Na primjer, postoje stručnjaci koji smatraju da globalnog zatopljenja nema pa njihov stav nije nepobitni dokaz da je globalno zatopljenje prevara. U ovoj konkretnoj situaciji korisno je primjetiti da trenutne mjere podupiru kako stručnjaci koji su zaposleni u hrvatskim javnozdravstvenim ustanovama, dakle, oni koji su uključeni u provedbu mjera, tako i oni koji rade negdje drugdje, pa i u inozemstvu.

Afirmacija
Negacija

Svako ljudsko biće ima svoja prava. Ta su prava univerzalna i neotuđiva – imaju ih svi ljudi na svijetu i nitko im ta prava ne može oduzeti. Pa ipak, često svjedočimo tome da se ljudska prava krše. Štoviše, ona se vrlo često i namjerno ograničavaju – soboslikar iz Otočca uživa u većoj mjeri svoje pravo na privatnost nego ministar koji je dužan predati svoju imovinsku karticu, dok je sloboda kretanja manje ograničena osobi koja na semaforu prelazi cestu nego onoj kojoj je određena zatvorska kazna. S druge strane, pravo na život je posebno pravo. To se pravo ne može postepeno ograničiti niti se može, jednom kad je narušeno, obnoviti (ukratko, ili si živ, ili nisi).

Osim toga, ono je nužni preduvjet za ostvarivanje svih drugih prava. Tome možemo dodati i to da je svaki život potpuno jedinstven i beskrajno vrijedan. Znamo da je jedna od glavnih dužnosti demokratske države da štiti ljudska prava i slobode, a pravo na život najvažnije je takvo pravo. Čak i u slučaju kada je, kao u ovoj pandemiji, život potencijalno ugrožen samo nekima, a ne svim građanima, moramo (i to kratkoročno) ograničiti neka prava svim građanima kako bi zaštitili živote nekih. Kad odvagnemo jedinstvenost nečijeg života i svega što on sadrži protiv mjera koje nalažu da građani trebaju izbjegavati javna okupljanja i ne smiju putovati, jasno je da država prije svega mora zaštititi živote.

Virus SARS-Cov-2 virus je koji se velikom brzinom proširio cijelim svijetom. Spektar simptoma koji se pojavljuju kod zaraženih osoba vrlo je širok, a pojava teških simptoma koji zahtijevaju bolničku skrb dovoljno je učestala da značajno ili u potpunosti (pre)optereti zdravstvene sustave, pa čak i one visoko razvijene poput talijanskog ili španjolskog koji predstavljaju neke od najboljih zdravstvenih sustava na svijetu. Analize situacija u Španjolskoj i Italiji nam govore da su tamošnje vlasti pogriješile jer su odluke donosile prekasno i neodlučno. Budući da govorimo o epidemiji koja se širi eksponencijalnom brzinom, doslovno svaki dodatan dan u procesu donošenja potrebnih mjera za posljedicu ima višestruko povećanje broja zaraženih. Hrvatska se u odnosu na mnoge druge (i bogatije) države prilično dobro drži, a to duguje upravo brzim mjerama koje su definirali stručnjaci, a koje nisu bile usporene političkim procesima. Za Hrvatsku to znači prioritizirati rigorozne mjere, čak i pod cijenu privremenih ograničenja građanskih prava. 

Virus protiv kojeg se borimo širi se kroz populaciju neovisno o broju bolničkih kreveta ili respiratora u različitim državama. U hrvatski zdravstveni sustav se, prema svim pokazateljima, ulaže razmjerno malo novaca u odnosu na kvalitetnije sustave u drugim zamljama EU, a koji su se već pokazali nedoraslima u borbi sa simptomima Covida-19. Drugim riječima, naš je zdravstveni sustav već na klimavim nogama – nedostaje mu liječnika, sestara, tehničara i drugog osoblja, a muče ga i nedovoljno ulaganje i korupcija. Takav bi sustav u slučaju eksponencijalnog širenja zaraze bio podložan još katastrofalnijim posljedicama od onih koje je pokazao “talijanski scenarij”. To znači da je Hrvatska poseban slučaj, a u posebnim su uvjetima načelno potrebne posebne mjere. Budimo još jasniji – političke i zakonske procedure iznimno su važne. Međutim, zaustavljanje izravne prijetnje ljudskim životima, kako onih ljudi zaraženih koronavirusom, tako i onih koji zbog preopterećenja zdravstvenog sustava neće moći doći do neophodne medicinske skrbi, najvažniji nam je prioritet. Stvarnost je takva kakva je – sa svojim zdravstvenim sustavom moramo raditi najbolje što možemo. 

Pravo na život jest neotuđivo i jedinstveno, tu nema spora. Međutim, dokazati da je pravo na život posebno pravo, pa čak i važnije od svih ostalih, ne znači da se u ime prava na život mogu kršiti druga ljudska, građanska i ekonomska prava. Ona se mogu razumno ograničiti kako bi se pravo na život zaštitilo, ali ovo čemu danas svjedočimo nije razumno ograničenje prava svih građana. Moramo razlikovati kršenje od opravdanog ograničavanja prava.

Nije razumno niti opravdano ljude prisiliti na samoizolaciju bez dokaza o postojanju zaraze. U potpunosti ograničiti slobodu kretanja i onemogućiti normalan život desecima tisuća hrvatskih građana za koje ne znamo jesu li zaraženi, a većina ih to nije, predstavlja neopravdano kršenje ljudskih i građanskih prava. Konkretno, trenutno je u samoizolaciji više od 20 tisuća građana, a znamo daimamo barem 900 zaraženih. Zaraženih bi bilo znatno više kad bi značajan broj onih građana koji su u samoizolaciji bio zaražen. Ne možemo to poduprijeti uopće, a pogotovo u situaciji u kojoj postoji razumna alternativa – testiranje tih ljudi kako bi se utvrdilo jesu li uistinu zaraženi i predstavljaju li stvarno potencijalnu opasnost za druge.

Mjere koje Vlada provodi kako bi suzbila neku opasnost, a koje ograničavaju naša ljudska, građanska ili ekonomska prava, moraju svojom rigoroznošću odgovarati ugrozi. Drugim riječima, mjere koje Vlada proglašava ne smiju svojim opsegom i restriktivnošću premašiti stvarnu opasnost kao što to premašuju mjere koje su trenutno na snazi. Naša Vlada i građani suglasni su u stavu da su mjere koje su na snazi dobre te da je epidemija u Hrvatskoj pod kontrolom u odnosu na druge, često bogatije europske zemlje. Međutim, to što trenutne mjere relativno uspješno kontroliraju širenje epidemije ne znači da se isti rezultati ne bi mogli postići mjerama koje u bitno manjoj mjeri narušavaju prava građana.

Na primjer, kao što smo već ustvrdili, mjera samoizolacije koja je trenutno određena za više od 20 tisuća građana nije opravdana jer pod pretpostavkom opasnosti za druge znčajno ograničava prava i slobode ljudi koji nisu nužno zaraženi, a njihov status je lako provjeriti već postojećim testovima. Trošak tih testova opravdan je kad se radi o osiguravanju prava i sloboda. Mjera zabrane napuštanja mjesta boravišta nije temeljena na stvarnoj opasnosti budući da se primjenjuje na sve građane, potpuno neovisno o tome jesu li se nedavno vratili iz inozemstva ili drugačije bili u kontaktu s osobama za koje se makar sumnja da su zaražene. Uz to, ona ugrožava građane koji trebaju putovati van mjesta boravišta, a ne mogu za to dobiti propusnicu od poslodavca jer poslodavca nemaju, što vrijedi i za one ovisne o proizvodnji hrane za vlastite potrebe van mjesta prebivališta, kao i za, na primjer, nezavisne novinare koji u novonastaloj situaciji ne mogu izvještavati o događajima van mjesta prebivališta. Neopravdano je uvoditi sveobuhvatne mjere koje narušavaju prava i slobode bez opravdane sumnje da bi suprotno sigurno ugrozilo zdravlje drugih ili u situaciji u kojoj se postojanje ili nepostojanje opasnosti može lako utvrditi.

Strukturalni problemi našeg zdravstvenog sustava nipošto nisu opravdanje za uvođenje mjera koje ograničavaju ljudska i građanska prava na način koji ne poštuje Ustavne i zakonske odredbe Republike Hrvatske. Naime, globalna pandemija koronavirusa koja je zahvatila i Hrvatsku potpuno je izvanredno stanje. Ono, srećom, još uvijek nije izvanredno ni po broju oboljelih ni po broju umrlih građana, ali je za suzbijanje širenja zaraze nužno ponašati se i živjeti na način koji je potpuno suprotan ustaljenom. Osim toga, izolacija i širina problema u drugim svjetskim državama čine ovu pandemiju ekonomskim problemom ogromnih razmjera.

Situacija u kojoj se nalazimo možda je šokantna, ali nije bila potpuno nezamisliva nikome, pa tako ni autorima hrvatskog Ustava i relevantnih zakona. Sam Ustav u članku 17. predviđa da u slučajevima “velikih prirodnih nepogoda” možemo ograničiti prava građana, ali to mora činiti Sabor, i to dvotrećinskom većinom. Međutim, suprotno Ustavu, Vlada Republike Hrvatske još uvijek operira pod člankom 16. te mjere donosi samostalno ili zakonom bez potrebe dvotrećinske većine. Takvo djelovanje nije opasno samo zbog toga što se ne poštuju neke procedure koje su donesene nekad prije trenutne krize, nego zato što za te procedure postoji razlog. Naime, te su procedure donesene upravo zato da bi se u najopasnijim trenucima, što uključuje rat, pa čak i, vrlo konkretno, epidemije hemoragijskih groznica poput ebole koje su daleko smrtonosnije od koronavirusa, moglo postupati na način koji se adekvatno bori protiv negativnih posljedica izvanrednih stanja, a pritom ne ugrožava ustavom zagarantirana prava i slobode. Hrvatski Sabor može djelovati brže, ali za to treba djelovati, i to prema svojim Ustavom predviđenim mogućnostima i obavezama. Izvanredno stanje je po definiciji vremenski ograničeno, a takve su i mjere koje se unutar takvog stanja donose. Upravo takve, promišljene procedure, štite demokraciju, prava i slobode.

Kad se sami nađemo u vrtlogu krize, teško nam je razumjeti da krize najčešće prođu i da moramo razmišljati o dugoročnim posljedicama naših kriznih postupaka. Zastrašujuća je činjenica da se prava narušena u vrijeme krize teško obnavljaju jednom kad kriza prođe, a posljedice mogu bit duboke i dalekosežne. Ne moramo posezati za najekstermnijim primjerima, poput onog nacističkog režima u Njemačkoj koji je na vlast došao iskorištavajući ljudske slabosti i strahove poduprte upravo ekonomskom krizom. Uzmimo radije primjer koji i danas izravno utječe na milijune života – američki Patriot act, zakon žurno donesen 2001. kao dio odgovora na terorističke napade 9. rujna, na snazi je i danas i izravno ugrožava pravo na privatnost američkih građana. Gotovo 20 godina nakon što je donesen u vrijeme izvanrednog stanja, taj zakon krši ljudska i građanska prava. Pod krinkom odgovora na krizu i brzog donošenja odluka vladajući poput Viktora Orbana u susjednoj nam Mađarskoj povećavaju vlastite ovlasti bez roka isteka.

Iako nam se, ako pogledamo koji sjednicu Sabora, to ponekad ne čini, Sabor je iznimno važno tijelo i osnova naše demokracije. Sastavljen je od predstavnika koje smo izabrali kako bi na temelju stručnih mišljenja donosili odluke koje utječu na naše života. Manja, stručna tijela poput Stožera koja nisu izabrali građani nemaju to pravo, a pogotovo u situaciji u kojoj se ograničavaju temeljna ljudska prava i slobode. Demokratske procedure postoje upravo zato da bi spriječile zloupotrebu ovlasti i ugrožavanje same demokracije. Nijedna Vlada, ma koliko nam bila simpatična i ma koliku podršku građana uživala, ne smije zaobilaziti te procedure.