Podrška štrajku nastavnika

Podrška štrajku nastavnika
U Hrvatskoj je već 29 dana na snazi štrajk velike većine zaposlenika u osnovnoškolskom i srednjoškolskom sustavu o kojem se vodi žustra javna i medijska rasprava. Smatramo da je važno da tu raspravu prati svaki učenik, student, nastavnik, roditelj i građanin koji misli da je obrazovanje važno. Budući da se svrstavamo u taj do populacije, analizirali smo najčešće argumente kojima se koriste oni koji se štrajku protive.
Skraćeno, trenutni koeficijent koji određuje plaću za učitelje, nastavnike, stručne suradnike i odgajatelje najniže je rangirani koeficijent za visokoobrazovane zaposlenike u javnim i državnim službama. Oni koji štrajk podržavaju takav sustav smatraju nepravednim jer drže da je obrazovanje važnije i rad obrazovnog djelatnika kompleksniji nego što to trenutni koeficijenti odražavaju. Zbog toga traže podizanje koeficijenta s 1.28 na 1.4.
Na to uglavnom čujemo nekoliko prigovora:
1. Kvaliteta obrazovanja u Hrvatskoj je niska zbog niske kvalitete rada nastavnog osoblja, zbog čega nastavnom osoblju ne bi trebale povećati plaće.
Mnogo je podataka koji potvrđuju da je kvaliteta obrazovanja u Hrvatskoj niska. Međutim, ovakav argument sadrži najmanje dva problema. Prvo, u obzir treba uzeti pravi uzrok niske kvalitete obrazovanja, a to je širi kontekst rada u hrvatskim školama, poput (čak i uz reformu) zastarjelih, a obvezujućih kurikuluma i nedostatka adekvatne opreme koji nastavnicima gotovo u potpunosti ograničavaju mogućnosti. Drugo, veće plaće zapravo pridonose kvaliteti rada nastavnog osoblja jer pridonose motivaciji, smanjuju pritisak zbog egzistencijalnih pitanja i privlače zainteresiraniji i sposobniji kadar. Jedini kvalitetni obrazovni sustavi i škole na svijetu su oni koji sustavno ulažu u nastavnički kadar, njegovu edukaciju i opremu. Hrvatska je po ulaganjima u sve tri kategorije na začelju Europe i razvijenih zemalja. Nastavnici potpuno normalno kreću od onog što je njima životno najvažnije pitanje. Ulaganje u njihove plaće nije, odnosno ne bi smjelo biti međusobno isključivo s ulaganjem u opremu i uvjete u školama.
2. Štrajk ne treba podržati jer zbog njega najviše ispaštaju učenici koji propuštaju nastavu, što ugrožava njihove mature i upise u srednje škole i na fakultete.
Datumi održavanja upisa ili nadoknade nastave su manji praktični problem koji se jednostavno može riješiti po završetku štrajka. Budući da štrajka cijeli sustav, te se nadoknade i rokovi mogu pomaknuti. Srednje škole i fakulteti neće početi s radom bez da upišu nove učenike i studente.
Učenici najviše ispaštaju zbog nekvalitetnog i omalovažavanog obrazovnog sustava. Hrvatska do sada nije prepoznala opseg i posljedice tog problema za cjelokupno hrvatsko društvo. Štrajkom se upravo odbijanjem obavljanja rada u situaciji u kojoj radnici procijene da se njihov rad ne cijeni dovoljno nastoji jasno ukazati na to koliko je obavljanje tog istog rada važno. Ako nas brine to što se za učenike ne održava nastava, onda smo priznali da smatramo da je obrazovanje važno, a ako nam je ono važno, onda bi ljudi koji ga provode trebali za svoj posao biti adekvatno plaćeni. Ako pak smatramo da su nastava i nastavnici u Hrvatskoj potpuno beskorisni, onda nas gubitak nastave zbog štrajka ne bi trebalo ni najmanje zabrinjavati.
Osim toga, takav prigovor je logički pogrešan, odnosno udžbenički primjer cirkularnog argumenta. Naime, taj prigovor zapravo kaže kako „štrajk nastavnika nije opravdan jer je štrajk“. Ne postoji način da nastavnici štrajkaju bez da učenici gube nastavu. Naposljetku, zakon ne brani štrajkove u školama, a ovaj prigovor zapravo kaže da ljudi koji rade u školama nemaju pravo na štrajk.
3. Nastavnicima ne treba povećati plaće jer već previše izdvajamo za javni sektor.
Pitanje postojanja ili nedostatka novca u pojedinim dijelovima javnog sektora pitanje je raspodjele sredstava. Drugim riječima, u svakom javnom sektoru novaca ima, pitanje je samo na što se taj novac troši. Društvo koje prepoznaje obrazovanje kao nacionalni prioritet koji utječe na baš svaki njegov dio, od zdravstva do privatnog sektora, će ulagati u obrazovne sustave, čak i ako to znači manje novaca za nešto drugo. Hrvatski proračun prema planu za 2019. godinu iznosi 134 850 185 636 kuna. Ako uzmemo da bi prema najvećim procjenama zahtjevi nastavnika iznosili 600 000 000 kuna, to je i dalje manje od 0.5% proračuna.
Čini nam se da imamo prilično velikih problema u sustavu prioriteta ako naš proračun nije moguće promijeniti za 0.5% kako bi doprinijeli boljem obrazovanju i zadovoljnijim ljudima koji nam obrazuju i čuvaju djecu od 6 do 10 sati dnevno.
4. Nastavnicima ne treba povećati plaće jer ne rade svi isto, trebali bi štrajkati da se više plate oni koji su bolji.
S drugim dijelom ovog argumenta, da bi sustav trebao nagrađivati nastavnike koji rade bolje i više se u potpunosti slažemo. Na primjer, u HDD-u svaki dan surađujemo sa stotinama nastavnika koji ili volontiraju ili rade za satnice od oko 15 kuna po satu kako bi učenike uključili u debatni program jer postojeći sustav ne prepoznaje način da im se dodatne napore koje ulažu adekvatno plati. Znamo što znači kad se dobre nastavnike ne vrednuje, svaki tjedan radimo i razgovaramo s tisućama učenika koji su svjesni činjenice da im neki nastavnici mijenjaju život na bolje.
Problem ovog pitanja u kontekstu štrajka je što zahtjevi štrajka i dodatno vrednovanje kvalitete rada nisu međusobno isključivi i ne uvjetuju jedno drugo. Moguće je zadovoljiti zahtjeve prosvjetara i podići koeficijent na 1.4 i nakon toga napraviti uredbu kojom se uvodi sustav vrednovanja rada. Na taj je način moguće doći do toga da loši nastavnici zapravo imaju plaće i niže od koeficijenta 1.28, a bolji mogu doći i do koeficijenta od 4.26 koji imaju za budućnost naše zemlje ključne pozicije kao što su zamjenici državnih tajnika u središnjim državnim uredima.
5. Nastavnicima ne treba povećati plaće jer ne rade cijelu godinu.
Ovo jednostavno nije točno, ali došla su vremena kad se treba znati obračunati i s netočnim navodima. Prvo, prosvjetni radnici rade dugo nakon što učenici odu iz škole na praznike i dolaze u škole prije nego što se praznici završe. Postoje brojne druge obaveze koje imaju tijekom tog razdoblja. Drugo, čak i da se zaključi kako prosvjetari stvarno 1.7. sjedaju u hlad iz kojeg izlaze tek 1.9., to nikako ne pobija glavni argument štrajka – kompleksnost njihovog svakodnevnog posla nije reflektirana koeficijentom plaće. Ako smatramo da nastavnici stvarno ne rade 2 mjeseca, trebamo napraviti korake kako bi za ta dva mjeseca bili manje plaćeni ili kako bi im dali posla, a ne omalovažavati njihov rad ostalih 10 mjeseci u godini.
Hrvatsko debatno društvo podržava štrajk nastavnog osoblja. Smatramo da u ovom trenutku u javnoj raspravi o štrajku ne postoje dovoljno kvalitetni argumenti za suprotan stav. Istovremeno bi nam bilo drago potaknuti razvoj kvalitetnih argumenata, što za, što protiv štrajka, pa smo podršku spremni povući ako nas netko suoči s dovoljno kvalitetnim razlozima zbog kojih ne bi trebalo udovoljiti zahtjevima sindikata. Štafeta predana.
2019-11-21T19:29:35+00:00