Pitanje legalizacije smrtne kazne jedno je od najčešćih debatnih pitanja – gotovo svi debatanti svijeta su u nekom trenutku svoje debatne karijere debatirali upravo na ovu (ili veoma sličnu) tezu.

Razlog tome jest što teza o legalizaciji (ili zabrani) smrtne kazne ima jako jasan vrijednosni sukob u debati – što afirmaciji i negaciji daje temelje za jako zanimljivu i kvalitetnu debatu.

Kako biste svi bili sigurni u to kako vrijednosni sukob u ovakvoj tezi treba izgledati, ali i kako biste još jednom izvježbali svoje vještine argumentacije, pripremili smo vam dva teksta – jedan koji predstavlja argumentacijski niz afirmacijske, a drugi negacijske strane.

 

Prije nego što krenemo s argumentacijom za i protiv smrtne kazne, upoznajmo se s činjenicama vezanim uz smrtnu kaznu.

Čak 107 zemalja svijeta ima zakonom zabranjenu smrtnu kaznu za sve osuđenike. Naspram toga, 36 zemalja dozvoljava smrtnu kaznu, ali je nisu koristili već više od 10 godina kao oblik kazne. A čak 56 zemalja i dalje koristi i redovito izvršava smrtnu kaznu. Od europskih zemalja, samo 1 zemlja dozvoljava izricanje smrtne kazne za osuđenike – Bjelorusija.

Najučestalija metoda izvršavanja smrtne kazne jest smrt vješanjem – što se primjenjuje u primjerice Indiji, Japanu ili Singapuru. Druge metode uključuju ubojstvo strijeljanjem, smrtnu kazna injekcijom, kamenovanje, električnu stolicu te plinsku komoru.

Smrtna kazna se najčešće dosuđuje za teške zločine poput ubojstva (pogotovo ubojstva više ljudi ili ranjivih skupina poput djece), za seksualne zločine, krijumčarenje drogom ili raspačavanje opijata, terorizam i sl.

Važno je napomenuti da u zemljama u kojima se smrtna kazna provodi, ona nije histerična osveta društva prema zločincu već je to zakonski i pravno definirana kazna za točno određene zločine koja se dodjeljuje osobi nakon što je u pravosudnom postupku utvrđeno da je osoba kriva za počinjeni zločin.

Pobornici smrtne kazne opravdavaju njeno izricanje argumentima da smrtna kazna vraća mir obitelji žrtve, da vraća stabilnost i mir društvu i da se takvom kaznom efikasnije odvraća ljude od izvršenja zločina.

 

Često u debatama na ovu tezu čujemo i argumente koji govore o ekonomskoj računici izricanja smrtne kazne, kao i argumente o tome da ovom metodom osiguravamo da osuđenik više nikada neće počiniti zločin. Iako su ovi argumenti učestali u debatama o smrtnoj kazni, to nisu dobri argumenti.

 

 

EKONOMSKI ARGUMENT

Problem ekonomskog argumenta jest princip iz kojeg naš argument proizlazi: kad procjenjujemo primjerenu kaznu za osobe koje su počinile zločin, nije u redu voditi se novcima kao jednim od glavnih kriterija, posebice kad je ekonomski faktor našeg argumenta to koliko košta dugogodišnje/cjeloživotno uzdržavanje jedne osobe u zatvoru.

Taj argument nije pametno koristiti jer na bazi principa raspravljamo o tome da bismo trebali nekome oduzeti život samo zato što nam je to jeftinije nego uzdržavati ga. Time zapravo tvrdimo da je državi isplativije i praktičnije ubiti ljude nego ih uzdržavati, u trenutku kad oni postaju državni trošak. Kad bismo pokušali primijeniti tu logiku na druge skupine u društvu, shvatili bismo kako po istom principu možemo tvrditi da je opravdano ubiti i ljude koji su na socijalnoj pomoći – time zapravo uočavamo kako logika našeg argumenta nije ispravna.

Isto tako, u brojnim zemljama proces izvršavanja smrtne kazne je dug jer se okrivljenicima mora zajamčiti pravo na pravedno suđenje tj. mora im se osigurati mogućnost da se žale na presudu i pokušaju umanjiti svoju kaznu ili dokazati svoju nevinost. Tako se u praksi na izvršavanje smrtne kazne često čeka i po par desetljeća, a u toku toga država i dalje ima trošak uzdržavanja zatvorenika u zatvoru i trošak sudskih postupaka. Uzevši i to u obzir, ekonomski argument postaje znatno slabiji jer je njegov princip slab, a njegova učinkovitost u vidu uštede je također dosta minorna.

 

ARGUMENT O PONAVLJANJU ZLOČINA

Govoreći o jamstvu da osoba osuđena na smrtnu kaznu ne može ponoviti svoj zločin, možemo tvrditi da je istina da smrtnom kaznom garantiramo da ona više neće počiniti zločin. No isto tako je istina da ako osobu osudimo na doživotan zatvor je mala vjerojatnost da će ta osoba počiniti još neki zločin, a komparativno, nismo oduzeli nekome pravo na život.

Dakle, smrtnom kaznom i doživotnim zatvorom postižemo isti cilj ove ideje, ali u slučaju doživotnog zatvora ne oduzimamo osuđeniku pravo na život, nego mu samo ograničavamo slobodu. U oba slučaja se postiže isti cilj, no u slučaju doživotnog zatvora narušavamo manje osobnih sloboda.

 

ARGUMENTI U KORIST SMRTNE KAZNE

Argument koji se može koristiti u afirmiranju ove teze jest da kazna treba biti primjerena zločinu koji je počinjen. Iz tog razloga za lakše zločine ili prekršaje, osobe osuđujemo na društveno koristan rad, financijsku kaznu, uvjetnu kaznu, kraće izdržavanje zatvora itd., dok za teže zločine dajemo proporcionalno veću kaznu poput dužeg izdržavanja zatvora ili doživotnog zatvora.

Prateći ideju da kazna treba biti proporcionalno teža, možemo tvrditi da bi smrtna kazna trebala biti propisana za najgnjusnije zločine koji su uzdrmali povjerenje građana. U takvim slučajevima, smrtna kazna donosi red u društvo i vraća vjeru građana u načelo da im država može pružati sigurnost i da zakoni (odnosno moral društva) i dalje vrijede za sve građane.

Zagovornici smrtne kazne tvrde da ukoliko dozvolimo da osoba koja je počinila težak zločin nastavi biti dio društva, pa makar i u zatvoru, građani gube osjećaj sigurnosti, povjerenja u sustav i povjerenja u društveni red.

 

Još jedan razlog kojim bismo mogli opravdati smrtnu kaznu (odnosno oduzimanje ljudskog prava na život) je da se ljudi koji počine teške zločine zapravo implicitno odriču svojih prava. Preciznije rečeno, osoba koja svjesno počini toliko težak zločin da drugima oduzima njihova ljudska prava se time implicitno odrekla svojih prava tj. pristala na to da joj država oduzme prava.

Ovim argumentom propitujemo postoji li obveza države da poštuje pravo na život osobe koja je svojim djelima pokazala da se ona sama ne pridržava tuđih prava.  Funkcionalnost društva unutar države temelji se na tome da svi imamo prava koja nam društvo daje, a država osigurava, ali ta prava imamo samo dok se svi pridržavamo svojih obveza i poštujemo tuđa prava. Bez ovog pravila, društvo bi bilo kaotično jer bi svi zahtijevali zaštitu svojih prava, ali bi zanemarivali tuđa prava. Dakle, u trenutku u kojem jedan akter društva svjesno krši prava drugog aktera – on se zapravo odriče svog sudjelovanja u objašnjenom sustavu – time se odričući i zaštite prava koju mu država nudi.

Ovime tvrdimo da smrtna kazna, osim što je primjerena kazna za počinjen zločin, nije dosuđena samo retribucije radi već i kako bi se osigurao mir u društvu.

 

Također, smrtna kazna omogućava obitelji žrtve da lakše nastavi sa svojim životom. U slučajevima teških zločina, nepravda koja je nanesena žrtvi je toliko velika, da obitelj žrtve ne percipira dodijeljenu kaznu kao fer kaznu te kao postizanje ravnoteže društvene odgovornosti. Stoga nije rijetkost da obitelj žrtve ima težnju ili potrebu sama osvetiti tu nepravdu te time postići ono što smatraju pravednim. Smrtna kazna u većoj mjeri osigurava osjećaj pravde, ravnoteže odgovornosti i počinjenog djela, a time i u većoj mjeri vraća obitelji žrtve vjeru u sustav, kao i u to da bi dodjeljivanje kazne trebalo ostati u rukama države, a ne da bi svaka osoba sama trebala osvećivati društvene nepravde.

Dodjeljivanjem smrtne kazne, omogućavamo obitelji žrtve da se posveti održavanju uspomene na žrtvu bez straha da je zločinac i dalje dio društva i da bi nekada mogao izaći van na slobodu.

 

Zadnja stvar kojom bi mogli opravdati smrtnu kaznu je ta da su istraživanja potvrdila da u društvima u kojima postoji smrtna kazna, ujedno postoji i niža stopa teških zločina nego u društvima u kojima takva kazna ne postoji. Iako to nije dokaz da je smrtna kazna uistinu djelotvorna u odvraćanju ljudi od činjenja teških zločina, očito je da postoji neka povezanost.

Društva koja imaju smrtnu kaznu, u pravilu dodjeljuju i teže kazne za ostale zločine. Time možemo tvrditi da ako imamo proporcionalne kazne prema težini zločina koji je počinjen, građani su skloniji poštivati zakon u strahu od kazne koja bi ih mogla zadesiti ukoliko ga se ne pridržavaju.

 

 

Što kažu protivnici smrtne kazne slijedi sljedeći tjedan!