Slobodu govora ograničavamo kada je ono šte želimo izreći ili ono što smo izrekli štetno za društvo.
Iz prethodne formulacije ste mogli zaključiti da nekad možemo unaprijed zabraniti iznošenje određenih ideja (npr. zabrana iznošenja poslovnih tajni ili zabrana objavljivanja određenih vijesti), a nekad možemo naknadno kazniti osobu za izrečeno (npr. kleveta ili govor mržnje).
Naravno, kad unaprijed zabranjujemo pojedincu da iznese neke ideje, tad naš princip počiva na autocenzuri. Od pojedinca se očekuje da samostalno poštuje dogovoreni princip i ne govori o onim idejama koje su mu zabranjene – onaj pojedinac koji se ne pridržava tog pravila bit će kažnjen.
Često je teško opravdati ‘’kontroliranje’’ misli pojedinaca, pa se zbog toga zahtjeva da zakonodavac koji odabere tu vrstu ograničavanja slobode govora bude vrlo pažljiv u njenim ograničenjima.
Na primjer, u nekim Europskim zemljama je zabranjeno negirati postojanje Holokausta. Zakonodavci u tim zemljama su procijenili da zabrana određenih misli tj. stajališta stvara manju štetu od štete koja bi se potencijalno mogla dogoditi ponavljanjem određenih događaja ukoliko stalno ne podsjećamo javnost na istinitost istih.
Dakle, manja je šteta zabraniti stajalište o negiranju Holokausta od štete koja bi mogla nastati kad bismo zaboravljajući ili negirajući Holokaust počeli ponavljati uzorke ponašanja kakve smo tad vidjeli.
Postoji li precizan kriteriji po kojem određujemo kada smijemo ograničiti slobodu govora?
Važno je napomenuti da svaka zemlja za sebe određuje kakvu vrstu izražavanja će kažnjavati i na koji način. Zato ograničavanje slobode govora treba biti jasno definirano zakonom.
Većini liberalnih zemalja je zajednički sljedeći kriterij:
Ograničavamo slobodu govora samo kad postoji šansa da će nešto izrečeno nanijeti značajnu i/ili dugotrajnu štetu društvu.
Uzima se u obzir i motiv pojedinca kojem se ograničava sloboda govora (poziva li neka osoba na mržnju, diskriminaciju, nemire itd. i ako to čini – zašto). Važno je pitanje i je li postojao drugačiji (bolji) način formuliranja iste misli s kojim ne bi došlo do štetnih posljedica.
Iz tog razloga, kad je Francuski satirički časopis Charlie Hebdo objavio karikature proroka Muhameda s bombom na glavi, unatoč bijesu javnosti, novinari časopisa nisu bili kažnjeni.
Naime Francuska ne poznaje blasfemiju kao kazneno djelo – bogohuljenje, korištenje imena boga ili izražavanje mišljenja o određenoj vjeri na način koji predstavnici određene vjere smatraju neprikladnim.
Dakle – autori časopisa Charlie Hebdo nisu bili kažnjeni za neprikladno prikazivanje proroka Muhameda, no s druge strane Tommy Robinson je bio osuđen u Velikoj Britaniji radi objavljivanja videa koji su bili prepuni uvredljivih islamofobnih predrasuda.
Postavlja se pitanje koja je razlika između ova dva slučaja?
U prvom slučaju je procijenjeno da je smisao članka propitivanje veze između vjere i ekstremizma, ali ne i izjednačavanje istih, dok se u drugom slučaju radilo o predstavljanju jedne vjere kao inherentno štetne.
Čudna vremena…
U društvu u kojem vlada strah od toga da se ne uvrijedi drugoga, često građani jedni druge cenzuriraju – namjerno ili slučajno.
Mnogi mladi, pogotovo visoko obrazovani, smatraju određene riječi ili stajališta neprihvatljivima i zahtijevaju zabranu korištenja istih. Obrazloženje je najčešće da iako netko ima slobodu govora, drugi imaju pravo ne biti uvrijeđeni.
Takav trend je najbolje vidljiv na američkim sveučilištima gdje studenti često sprječavaju izlaganja određenih predavača čija stajališta smatraju pogrešnima – ponekad to radeći nasilno.
Tako su studenti i alumni članovi Middlebury Collegea blokirali gostovanje kontroverznog autora Charlesa Murraya koji vjeruje da IQ varira među rasama te osigurali otkaz profesora koji je organizirao njegovo gostovanje.
Dobar je primjer i Ann Coultler čije predavanje na Berkleyu je otkazano iz sigurnosnih razloga. Do otkazivanja je došlo nakon negodovanja studenata koji smatraju uvredljivim njezine izjave protiv imigranata, određenih vjerskih skupina, žena i više manje svega što Coulter zastupa.
Postavlja se pitanje je li to dobro?
Sve više se pokazuje da nije. Raspravljanje o određenim stajalištima, čak i kad su neugodna ili uvredljiva dovodi do prepoznavanja problema i razgovaranja o njemu.
Sveučilišta bi prva trebala biti mjesta intelektualnog propitivanja, a ne ograničavanja razmišljanja i ograničavanja koncepta propitivanja uopće.
Rezultat kulture u kojoj branimo pravo da ljudi ne budu uvrijeđeni je strah ljudi da uopće raspravljaju o određenim pitanjima. Taj strah temelji se na tome da ljudi ne žele uvrijediti nekoga i u konačnici bili kažnjeni za to, a posljedica takve kulture je da se ljudi osjećaju i ponašaju više ograničeno nego što zaista jesu. Nakon nekog vremena takve ograničenosti i tišine, ljudi eksplodiraju i reagiraju ekstremnije nego što bi učinili da se od početka razgovaralo o određenim pitanjima i problemima.
Opasnosti ograničavanja slobode govora
Osim jače društvene reakcije na određena pitanja, ograničavanje slobode govora na institucionalnoj razini zna kao posljedicu imati potencijalnu zlouporabu ograničenja slobode govora. Točnije rečeno iskorištavanje ograničavanja slobode govora iz neželjenih ili neopravdanih razloga.
Ukratko kad Zapad dopušta cenzuru i autocenzuru iz onoga što se smatra „opravdanim razlozima“, totalitarni režimi to vide kao legitimizaciju takvog obrasca ponašanja.
Najbolji primjer toga je suđenje njemačkom komičaru radi satiričke pjesme o predsjedniku Turske – Erdoganu. Njemački komičar je u sklopu jedne televizijske emisije izveo svoju pjesmu o Erdoganu u kojoj ga u šali optužuje za bogohuljenje i pedofiliju. Erdogan je, zatim, preko svog odvjetnika zatražio kažnjavanje komičara jer turski zakon zabranjuje izrugivanje političarima. Iako u Njemačkoj takav čin nije kažnjiv, pod diplomatskim pritiskom, Njemačka je započela istragu od koje je na kraju odustala.
Ovaj primjer pokazuje da nakon što jedna zemlja krene ograničavati slobodu govora unutar svojih granica (kao što je to primjer s cenzurom novinara u Turskoj), pokušat će to učiniti i izvan svojih granica kad vidi prikladnu mogućnost.
U konačnici važno je zapamtiti da apsolutna sloboda ne postoji, ali kad pokušavamo ograničiti tu slobodu nužni su nam vrlo jasni, konkretni i precizni kriteriji za ograničavanje bilo koje vrste sloboda i prava.
