Sloboda govora označava pravo pojedinca da izrazi svoje mišljenje bez straha da će u tome biti spriječen ili da će biti kažnjen za izraženo mišljenje.
Sloboda govora nije apsolutna sloboda. John Stuart Mill prvi postavlja postulat ograničavanja slobode u svojem djelu O slobodi gdje kao temeljno načelo iznosi da se sloboda smije ograničiti samo onda kad šteti drugima tj. kad narušava njihovu slobodu.
Time Mill zapravo definira da je jedino dopušteno ograničenje slobode pojedinca – sloboda drugog pojedinca. Niti jedan drugi način ograničavanja slobode govore nije dopušten niti prihvatljiv jer je sloboda govora, prema Millu, ključna za sreću pojedinca. Ipak, razvojem društva, kroz razne velike povijesne događaje, shvatili smo da apsolutna sloboda govora može nanijeti značajnu štetu te ju se u određenim situacijama može i treba ograničiti.
Zašto postoji sloboda govora?
Sloboda govora osigurava razmjenu ideja i mišljenja u društvu. Ta razmjena dovodi do promjena u društvu koje osiguravaju njegov stalni napredak.
Sjetimo se da su u prošlosti ljudi vjerovali da je Zemlja ravna ploča ili pak da je Zemlja u središtu Sunčevog sustava. Upravo zahvaljujući određenim pojedincima koje nije bilo strah izražavati svoja bez obzira na opasne posljedice koje su ih mogle sustići, došli smo do mnogobrojnih saznanja o Zemlji i svemiru. Između ostalog smo došli i do saznanja poput onih da je Zemlja okrugla i da se planeti u Sunčevom sustavu okreću oko Sunca.
Upravo da bi svakom pojedincu osigurali da iznese svoje mišljenje bez straha od potencijalnih opasnosti, zaštitili smo slobodu govora.
Danas često govorimo o važnosti slobode govora kao alata kojim možemo kontrolirati rad državnih organa. U tom pogledu, sloboda govora postoji kako bi građani mogli slobodno izražavati svoje nezadovoljstvo određenim akcijama države i predlagati promjene koje žele vidjeti u društvu. Posebnu zaštitu takve slobode govora uživaju mediji i novinari koje nazivamo četvrtom granom vlasti. Medije nazivamo četvrtom granom vlasti tj. kontrolnom vlašću baš zbog njihovog nadzora svih aktualnih događaja, ali i svih aspekata rada državne vlasti. Osim utjecaja na državne institucije, važan je i njihov velik utjecaj na stupanj i kvalitetu informiranosti građana.
Svi totalitarni režimi u povijesti shvaćali su važnost slobode govora kao alata koji kontrolira rad države pa su zato znali da je cenzuriranje govora snažno oružje u održavanju snage režima i širenju neznanja i straha među narodom. Osim toga, cenzurom su zabranjivali razmjenu ideja čime su umanjivali šansu revolucionarnih pokreta koji bi mogli okončati taj režim.
Ovaj tjedan smo svjedočili tome kako represivni režimi doživljavaju novinare kao neprijatelje njihove vlasti. Jamal Khashoggi, novinar koji je bio stalni kritičar Saudijske vlasti je ubijen u konzulatu u Turskoj. On se zalagao za modernizaciju Saudijske Arabije u vidu poštivanja ljudskih prava, promicanja tolerancije i razvoja dobrosusjedskih odnosa čak i s državama poput Izraela. Ponajviše se zalagao za slobodu govora koja uključuje i slobodu tiska – trenutno ograničenu u Saudijskoj Arabiji. Iz Khashoggijevog slučaja možemo naučiti koliko je sloboda govora važna, koliko ona može smetati vlasti i koliko ju trebamo zaštiti.
PRIMJERI KOJI SE MOGU KORISTITI U DEBATI:
Primjer koji pokazuje da je sloboda govora važnija od vjerskog osjećaja:
Satirički časopis Charlie Hebdo je 2006. godine objavio poznatu karikaturu proroka Muhameda koja je izazvala bijes brojnih muslimana. Neki od razloga su bili da islam ne dopušta slikovni prikaz proroka, dok su drugi negodovali zbog inherentnog povezivanja islama i terorizma. Časopis je bio tužen zbog diskriminacije, a 2007. je sud presudio u korist časopisa. Sud je objasnio svoju presudu navodeći da časopis ismijava fundamentalizam i ekstremiste, tj. neke ideologije koje proizlaze iz religije. Imajuću na umu da u sekularnoj Francuskoj nije zabranjeno ismijavati religijske ideje, časopis ima pravo i dalje objavljivati takve publikacije.
Primjeri ograničavanja slobode govora:
Mnoge države su u strahu od terorizma počele provoditi cenzuru nad građanima. U Francuskoj i Španjolskoj postoji zakon koji zabranjuje bilo kome da pozitivno govori o terorizmu, terorističkim grupama ili aktivnostima. Takav je zakon u svojoj prirodi zakon koji ograničava slobodu govora.
Često vlast ograničava slobodu govora pod izlikom nacionalne sigurnosti kao što je bio slučaj u Rusiji gdje je osuđen novinar Tyumentsev radi kritika prema Ruskoj politici u Ukrajini.
Većina opresivnih režima koristi zabranu govora mržnje kao sredstvo ušutkavanju određenih skupina građana – tako Kina zatvara borce za neovisnost Tibeta, a Saudijska Arabija kritičare islama.
Postavlja se pitanje gdje je granica slobode govora, tko ju postavlja i zašto?
