Postoje ona pitanja na koja svi daju identične odgovore, a jedno od tih debatnih pitanja glasi: što je to reply govor? Reply govor je četvrti govor u debati koji traje samo četiri minute i u njemu dizanja point-ova. (Jesmo li pogodili identičan odgovor?)
Slažemo se, reply govor, govor odgovora kako smo ga nazvali, uistinu je posljednji govor u debati, traje samo četiri minute, protivnička ekipa nema pravo na podizanje point-ova. Njega drži prvi ili drugi govornik ekipe, a suprotno uobičajenom redoslijedu držanja govora, prvi reply govor drži strana opozicije. Razlog tome je što je debata zamišljena kao sukob vlade i njezine opozicije, a pri donošenju i prezentiranju zakona upravo vlada ima prvu i posljednju riječ.
Neki suci kada pozivaju govornika da održi reply govor, poziva ga održi nekonstruktivni govor debate. Nekonstruktivni govor znači, da prema pravilima formata nit jedna strana u svom posljednjem govoru ne može iznositi nove argumente, postaviti nove napade ili uvoditi nove primjere. Druga razlika između konstruktivnih i nekonstruktivnih govora u debati je (ne)imanje mogućnosti podizanja point-ova. Razlog zašto protivničkoj ekipi nije omogućeno postavljanje point-ova za vrijeme trajanje posljednjeg govora je taj što se ekipi želi omogućiti da bez prekidanju prikažu kako oni vide debatu nakon održanih šest konstruktivnih govora, odnosno nakon šest govora u kojima se argumentiralo, pobijalo, branilo, objašnjavalo i iznosilo primjere.
Ono što sve muči je kako održati reply? Koja je to priča koja će natjerati suca da vam na sudački listić upiše svih 40 mogućih bodova? Tu ćemo se odmah pozabaviti mitom da je dobar reply onaj koji priča neku priču poput: ”Zamislimo djevojčicu koja živi u svijetu ako se ostvari ideja afirmacije i istu tu djevojčicu ukoliko se ostvari ideja negacije”. Ovaj debatni mit uzrokuje puno glavobolja kako debatantima tako i sucima. Svi smo svjesni kako smo debatno stilski različiti, tako da ono što nekome u debati leži i ”prolazi” ne znači da će ”proći” nekome drugom. Isto je i s četvrtim govorima. Samo zato što se od nekoga čuli da je ispričao dobru priču koja je oduševila i vas i suca, ne znači da ćete ga uspješno prekopirati. Nadalje, isti tip reply-a ne odgovara svim debatama (ne tiču se sve teze male curice koja hoda bosa, poput Djevojčice sa šibicama).
Teorijski, posljednji govor u debati služi da govornik ekipe po zadnji put pokaže sucu što se dogodilo. Zapravo, reply govornici su tu da umjesto suca razmišljaju i podare mu presudu koju će on onda ”prepisati” na svoj sudački obrazac. Idejno, reply govor trebao bi odgovoriti na tri pitanja: što se u debati dogodilo, kako se vaša strana u debati postavila te kako je ono što ste vi u debati napravili bolje i značajnije od onoga što je pružila protivnička ekipa. Praktično, postoje tri načina da se održi reply. Prvi je gore spomenuta priča. Kod nje je važno napomenuti nekoliko stvari: kao i svaka priča, mora imati svoj početak i kraj kao i pouku. Priča mora biti vezana uz debatu koja se dogodila i svima mora biti jasno da je ona preslika debate. To ne znači da morate prepričati cijelu debatu u te četiri minute govora, već najvažnije dijelove odnosno ideje oko kojih ste se u debati sukobili s protivničkom ekipom. Drugi je način, ujedno i onaj najčešći, izdvajanje i objašnjavanje sukoba koji su se dogodili u debati. Prilikom izdvajanja sukoba, važno je da reply govor slijedi ono što je rečeno u trećem govoru. Bilo bi nezgodno imati drugačije sukobe od onih koje je prezentirao treći govornik iste strane. Treći način s kojim se susrećemo u praksi je održavanje reply govora tako da se odabere glavne vrijednosti za koju se zalaže svaka od strana i pokazuje se zašto je upravo vaša vrijednost ona koja je važnija za debatu. Iako smo sada opisali tri metode, to ne znači da jedna isključuje drugu. Već smo rekli, reply govor ovisi o stilu osobe koja ga drži i o debati koja se dogodila.
I na samome kraju vrijeme je da razriješimo problem sudaca. ”Nekom se sucu više sviđa ovo, a nekome ono” čest je prigovor kojeg čujemo kao voditelji klubova. Istina je, suci se razlikuju. Kako su i suci samo ljudi od krvi i mesa, logično je da će im biti draže ono čemu su sami stilski skloniji. Unatoč tome, suci su istrenirani da ocjenjuju ono što čuju u debati. Niti jedan sudac ne će (barem ne bi trebao) kazniti dobar govor samo zato što bi ga on izveo drugačije. Kako dodijelit bodove je jasno: argumentacija + strategija + stil = broj bodova.
