Kao što vjerojatno svi vaši prijatelji već znaju (i nije ih briga), teza za ovogodišnje srednjoškolsko državno natjecanje u debati je “Prilikom formiranja vanjskih politika, zemlje EU trebaju dati prednost stabilnosti regija i država u odnosu na njihovu demokratičnost”. Pokrenule su se rasprave, postavila su se pitanja, a neka od njih su upućena i na @hdd.hr mailove. Slijedi pojašenjenje nekih potankosti oko teze.
U ovoj tezi glavni agent su zemlje EU. Agent nije sama Europska Unija zato što je vanjska politika EU prilično maglovit pojam koji službeno postoji, ali je zapravo kroz niz kompromisa formirana od strane zemalja članica EU koje i dalje nisu obavezne provoditi EU vanjsku politiku te je svaka zemlja članica samostalna u kreiranju vanjske politike vlastite zemlje. Nepostojanje zajedničke vanjske politike je vidljivo u brojnim aktualnim događajima (Sirija, Ukrajina, priznavanje Kosova, odonos sa zemljama Sjeverne Afrike i pitanje emigranata) gdje je svaka zemlja zauzela drugačije stajalište – neke su odlučile djelovati u rješavanju aktualnih problema (neke diplomatskim putem,neke intervencijama), a neke su odlučile ne poduzimati ništa.
Za tezu to znači da bi se ekipe trebale osvrtati na principe koje bi zemlje članice EU univerzalno trebale primjenjivati na individualnoj/nacionalnoj razini, a ne dokazivati da pojedine, određene zemlje EU trebaju imati ovakav ili onakav princip prilikom formiranja svoje individualne vanjske politike, kao ni dokazivati da se vanjska politika EU treba ujednačiti nekim obvezujućim dokumentom ili nečim sličnim (čitaj: ovom formulacijom smo vas htjeli poštedjeti tih rasprava).
Poanta ove teze je da afirmacija argumentira zašto bi zemlje prilikom formiranja vanjske politike trebale primarno odlučivati prema kriteriju stabilnosti – drugim riječima, zašto bi zemlje trebale surađivati (diplomatski, ekonomski, humanitarno) sa zemljama i regijama koje su stabilne, bez obzira na to kakve te zemlje i regije imaju političke sustave. Slikovito rečeno, zašto bi zemlje poput Velike Britanije i Poljske trebale surađivati sa stabilnom Burmom jednako otvoreno kao i s Indijom, bez obzira na to što Burma nema demokratski politički sustav (princip koji u svom svakodnevnom životu primjenjuje npr. Narodna Republika Kina). S druge strane, negacija bi trebala argumentirati zašto je važno da vanjska politika prati vrijednosti koje promoviramo, odnosno zašto je važno da zemlje EU surađuju prioritetno sa zemljama koje prihvaćaju demokratske vrijednosti.
U ovoj tezi se ne raspravlja o demokratizaciji, odnosno aktivnom širenju demokratskih vrijednosti, što znači da ne postoji potreba raspravljanja o štetnosti ili prednosti intervencija koje žele uspostaviti demokraciju u nekoj zemlji.
Sretno!
